JUTRO NAKON SABORA HDZ-a

„BITKU DOBIVA ONAJ TKO JE ČVRSTO ODLUČIO DA JE DOBIJE“

Odmah nakon općih izbora u RH, koncem prošle godine, počele su prve naznake oštre unutarstranačke kampanje, najduže koju je jedna stranka vodila u povijesti moderne Hrvatske. Ni ne sluteći u što se upuštam, otvorio sam jedan copy/paste blog (http://ibacak.wordpress.com/) početkom 2012. godine na koji sam prenosio skoro sve što je obajvljeno na međumrežju: od najava kandidatura, prvih predviđanja, razgovora s kandidatima pa do zadnjih, čistih obavještajnih uradaka usmjerenih ponajviše na kandidata kojega svi ostali sinkronizirano i kontinuirano prozivaju za (prekomjerno) korištenje obavještajnog podzemlja u kampanji. Nakupilo se tako na blogu skoro pet stotina postova, bez radijskih i TV emisija.

Odmah nakon što su svi kandidati objavili svoje kandidature, napisao sam da će na koncu, i ne znajući datum održavanja Sabora, ostati dva ozbiljna kandidata. Kako sam i pretpostavio, Drago Prgomet je odustao od kandidature u korist nešto starijeg, ali ne i iskusnijeg, kolege Milana Kujundžića. Iako su me mnogi „izvori bliski“ spomenutom dvojcu uvjeravali da bi se oni na koncu trebali „svrstati“ uz Karamarka, znajući tko ih savjetuje u to nisam povjerovao, iako sam se potajno nadao. Jer to bi bio znak izlaska tzv. hrvatske desnice iz začaranog kruga u kojem se neprestano radi u korist vlastite štete. Pretpostavio sam da bi osim Karamarka, trku mogla dovršiti i J. Kosor, ali su je njezini savjetnici uvjerili da njoj kampanja ne treba a da će svi ostali protukandidati ispuhati za ta tri-četiri mjeseca. Kad je vidila da naspram sebe ima ustrajnog Karamarka i pobjede željnog Kujundžića, zajedno sa Šeksom je pokušala odgoditi Sabor do sredine srpnja, preciznije do svog rođendana (?!). Kad u tom naumu nije uspjela, krenula je i ona obilaziti teren. I gdje bi god zatekla poluprazne stranačke prostorije (u koje drugim kandidatima zabranila ulazak), proglašavala bi to zavjerom, prijetnjom članstvu itsl. Kao da su županijski, gradski i općinski čelnici djeca što „lako im je kupit igračke“ ili ih zastrašiti.

DOSTA JE BILO PODJELA

Članstvo HDZ-a je podijeljeno, bez obzira na trenutnu formalnu (ne)pripadnost stranci na „idealiste“ i „pragmatičare“, nacionalnu i jugo-UDBU,  suvereniste i eurofile. Kako se, iz manje- više istih krugova, krajem osamdesetih napadalo dr. Franju Tuđmana, tako se danas udara po Tomislavu Karamarku. Franji se zamjeralo što je bio Titin general, što je oženio 'komesarku', što je bio na čelu SD Partizan, što se u izgradnji novog pokreta oslonio na razne Manoliće, Mesiće, Boljkovce, i njihove učenike Perkoviće, Mustače itd. Karamarku će neki i jutro nakon pobjede „zavirivati u krevet“, optuživati ga zbog „tijesne pobjede“, proglasiti ga nekompetentnim za vođu nove hrvatske desnice (iako on sam za sebe kaže da se vidi na desnom centru), kazati da je pobijedio uz pomoć (para)obavještajnog podzemlja ili nadzemlja. Sad kada više nije bitno  čija je „baba bila oficir“, tko se na koju stranu češlja i čije „potpore“ su bile lažne, Karamarko će pokazati zrelost za istinskog vođu samo ako imadne snage oprostiti svim protukandidatima sve pa i one najbezobraznije laži, podmetanja i izmišljanja koje su o njemu izgovorili ili na drugi način u javnost plasirali. Osim toga, svi ovi napadi se od danas pretvaraju u Karamarkovu prednost u njegovom budućem političkom angažmanu, jer će mu ljevičari teško izmisliti nešto što mu već njegove stranačke kolege nisu izrekle.

Mediji su, želeći možda proizvesti negativnu reakciju desnog biračkog tijela, pratili svaki detalj, svaku seosku skupštinu temeljnog ogranka, davali prigodu svim kandidatima da govore što hoće i koliko hoće. Na koncu su nas iz sata u sat izvješćivali o svakoj prebrojanoj kutiji, o svakom izrečenoj rečenici iza govornice, izvan dvorane, iz kafića, iz bliže i dalje okolice dvorane Lisinski. I konačno, nakon 17 sati, u ponedjeljak ujutro u 4 sata i 30 minuta objavili: Tomislav Karamarko postao je novi predsjednik HDZ-a! Osvojio je ukupno 971 glas HDZ-ovih izaslanika. Karamarkovu protukandidatu Milanu Kujundžiću pripalo je 860 glasova. Dakle, nije glasovalo „samo“ tisuću članova kako su neki požurili izvijestiti nakon neslavnog odlaska V. Šeksa i J. Kosor, nešto iza pola noći. Bilo je 1831 važećih glasova. Otišlo je svega 170 onih koje ne zanima ni Kujundžić ni Karamarko, a očito ni budućnost HDZ-a, koji konačno može i mora postati prava oporbena stranka. Nekima će ovakav rasplet jednog Sabora biti farsa a ne onaj na kojem se od jednog kandidata bira jedan (HNS, SDP, IDS,...).

U svom pobjedničkom govoru Karamarko nije zaboravio obećati vjernim čalnovima pobjedu na lokalnim, a zatim i predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Apelirao je na zajedništvo, naglašavajući važnost mladeži, kao najveće snage HDZ-a. Dotaknuo se i branitelja i iseljenika za koje je kazao da "nikada više neće biti percipirani kao problem ove države, za koju su dali najviše". Na koncu je pobjednički i korektno rekao, upravo ono što se od njega i očekivalo: "U ovoj stranci nitko ne smije biti suvišan. I zato zaboravljam sve loše što sam doživio u kampanji i pozivam vas da svi zajedno krenemo u bolju budućnost". No, zatražio je i da se uoči budućeg stranačkog sabora raspiše kodeks o ponašanju u kampanji.

Ovaj komentar, uz čestitke novom predsjedniku i svim izabranim dužnosnicima HDZ-a, završavam rečenicom L. N. Tolstoja, koju je tim Tomislava Karamarka odmah na početku kampanje postavio kao lajtmotiv njegovig službenih stranica: „Bitku dobiva onaj tko je čvrsto odlučio da je dobije“.

Ivan Baćak