IZNIMAN INTERES ZA NOVU KNJIGU JULIEN EDEN BUŠIĆ "ŽIVA GLAVA"
Danas je u Mimari predstavljena
nova knjiga Julienne Eden Bušić “Živa glava”. Predstavljanje je
okupilo niz uglednih osoba iz javnog i društvenog života. Zanimljiva je bila
pojava većeg broja medijskih izvjestitelja, no posebno je upala u oči dupla
kamera HTV-a. Tema knjige je već aktualna romansirana teška ratna i poratna
drama silovanih žena u ratu koji su vodili srbi protiv Hrvatske, u kojem se
nisu birala sredstva kako bi genocid bio čim učinkovitiji. Do danas ti su
zločini nad hrvatskim ženama ostali neprocesuirani, odnosno te se žene i danas
suočavaju sa svojim zločincima koji slobodno šeću ili još groznije –
rugaju se žrtvama ili su po nacionalnom ključu u odorama hrvatske policije.
Kakva je
zainteresiranost i dojam bio u publici na predstavljanju najbolje govore same
fotografije.
Fotografije Damir
Borovčak
Uz novu knjigu “Živa glava” Julienne Eden Bušić
Published 08.05.2012
„Živa
glava“ Julienne Eden Bušić romansirana je biografija stvarne Vukovarke
koja je prošla stravičnu borbu za vlastiti život.
ODABRATI ŽIVOT
(predgovor)
U želji za što snažnijom provokacijom vlastite civilizacije američka feministica Camille Paglia izjavljuje kako je cjelokupna zapadna kultura zasnovana na principu moći: „Seks je moć. Identitet je moć. U zapadnjačkoj kulturi ne postoje neizrabljivački odnosi“. Da je svijest o moći doista oblikovala zapadnu civilizaciju svjedoče nebrojeni ratovi, razaranja, zaposjedanja zemlje i dobara, robovlasnički i feudalni odnosi, raznorazne naprave za mučenje i ubijanje, pa i u tek suvremenom društvu osviješteno obiteljsko nasilje. Neobjašnjivo je prokletstvo čovjeka u želji da bude nadmoćan nad svijetom i prirodom, da bude veći od Boga i gospodari živim bićima, da gospodari drugim čovjekom ne poznajući i ne prepoznavajući u njemu sliku Božju, elemente božanske ideje. Proporcionalno iskazivanju moći čovjek gubi svoj humani identitet i ustupa ga silama tame i zla. Ne svjedočimo li tome svakodnevno? Koliko smo se puta pitali – pa zar je moguće da čovjek učini takvo zvjerstvo, kako ga nije strah Boga, gdje mu je savjest?
U svojoj najnovijoj knjizi vrlo simbolično naslovljenoj „Živa glava“ Julienne Eden Bušić propituje upravo pitanja moći, sile i silovanja, istine i laži, paralelnu prisutnost više stvarnosti – ratne, poratne, mirnodobske, ali prije svega moralne uronulosti vlastite civilizacije. „Živa glava“ romansirana je biografija stvarne Vukovarke koja je prošla stravičnu borbu za vlastiti život. U srcu uljuđene Europe, na obali Dunava, u Vukovaru su tijekom jugo-četničke okupacije postojale seksulane robinje, „žene za podizanje morala“ neprijateljskim vojnicima, naglo preobraženim susjedima, kolegama iz istih tvornica i poduzeća. Danas te iste žene žive pokraj nas pod geslom – „kao da ih nema“. Dvadeset godina o svojim su mučenjima šutjele, a institucije, udruge urešene naslovima o borbi za ljudska prava njihovu su šutnju doista držale poslovično zlatnom.
One nisu izgubile ni nogu ni ruku da bi je makar pokušale zamjeniti protezom, njima je sustavno uništavano tijelo, duša i srce. U Domovinskom ratu, tijekom okupacije Vukovara i drugih hrvatskih mjesta, silovanje je bilo jedno od vojno-strateških metoda etničkoga čišćenja. Poznato je i dokumentirano da su srpski vojnici i četnici tu brutalnu metodu provodili i u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje su autobusi i autobusi silovanih žena razvezeni po bijelom svijetu, na očigled svih međunarodnih humanitarnih udruga i institucija. Za hrvatski se slučaj rijetko želi i čuti. O serijskim silovanjima tijekom srbo-četničke okupacije hrvatske zemlje i u nas se programirano njeguje kult šutnje. Žrtvama je i onako dovoljno teško, pa o tome govore same riskirajući obitelj kao i svaku vrstu novog poniženja. Zar bi se tim delikatnim pitanjima trebali baviti europsko-uljuđeni Hrvati? Za Vukovar je rezerviran mjesec studeni, tada ima sasvim dovoljno medijske pozornosti – i dalje doista nije potrebno „talasati“. Rat je i onako davno završio. No, tko nam to daje za pravo da šutimo?! Tko nam daje pravo da zaboravimo na čovjeka do sebe i njegovu bol, na patnju obespravljenih, duhovno i fizički unakaženih žena koje svoju bol žive iz dana u dan zajedno sa svojim obiteljima, jer dok nije osviješten – zločin traje i dalje?!
Julienne Eden Bušić stoga pokreće iznimno hrabar i smion potez. Piše o stvarnoj S. Piše o dvadesetdvogodišnjoj majci koja je ostala u Vukovaru tijekom opsade zajedno sa svojom obitelji. O ženi koja je svoga trogodišnjeg sina ostavila na skrb majci i prihvatila se posla u medicinskom sanitetu. Nakon četničkog zauzimanja teritorija zarobljuju je, muče i ispituju, drže po vlažnim i smrdljivim podrumima, svojim prljavo improviziranim tamnicama. Prvi je siluje poznanik vlastitog oca. Mogla mu je biti kći. No, on je sada imao moć i želio ju je pokazati.
Silovanje kao i svaka druga vrsta bestijalnog mučenja i iživljavanja, psihičkog i fizičkog, nad slabijim ljudskim bićem simboličko je pitanja identiteta. Onaj koji je podčinjen više ga ne smije imati. Posebice je tu vrlo složeno pitanje zauzimanja žene kao vlasništva, kao vlastitog predmeta. Nije li žena oduvijek, od mitološke razine koja je ostala sačuvana do danas u pjesničkom jeziku, bila simbol zemlje i obnove, nisu li oduvijek domovina i majka na simboličkoj razini izjednačene. Žene kao nositeljice identiteta određene nacije, u ovom slučaju Hrvatice, bile su prostor nad kojim se pokazivala sva moć tamnih sila, sva zvjerska želja za posjedovanjem. Uništiti ženu, njezin identitet, ubiti u njoj majčinstvo, teži je zločin nego je lišti života, to je veći udarac njezinoj obitelji, bližnjima, u krajnjem smislu njezinoj domovini. Silovanja su stoga provođena sustavno, serijski. Ako se problem barem ne pokuša svesti na dublju psihološku razinu, kako objasniti činjenicu da se sakupljaju skupine dotadašnjih sugrađana kako bi silovali zarobljene Hrvatice, kako to drukčije objasniti nego bestijalnom voljom za dokazivanjem moći i plodom neutažive mržnje prema slabijima, drukčijima, onima koji su lišeni svoga identiteta, i postali vlasništvo okupatora.
Nakon izvjesnog vremena zarobljeništva Bušićina junakinja postaje seksualna robinja. Njezin „vlasnik“ dotadašnji je sugrađanin. No, da patologija zločina ne bi ostala na plošnoj razini – S. među ponuđenim četničkim kandidatima pod prijetnjom smrću bira „vlasnika“. Njezin odabir sada postaje žarišna točka pitanja – je li odabirom „vlasnika“ izabrala život ili doživotno lagano umiranje? Kolika je dimenzija njezine vlastite krivnje? Julie Bušić u tom smislu postavlja doista kompleskno pitanje – što doista znači sačuvati živu glavu?
Autorica stoga u romanu njeguje više slojeva u kojima otvara bolne civilizacijska rane. Naime, radnja romana počinje u suvremenom Vukovaru. S. se s obitelji vratila i otpočela novi život. Žena je potpuno posvećena obitelji i svojoj djeci. Ipak, vrativši se u Vukovar dočekuju je dvije vrste iznenađenja – susreće svoje silovatelje i mučitelje kako poput slobodnih građana šetaju gradom, svoga ratnog „vlasnika“ u uniformi hrvatske policije. S druge strane, Hrvati, poznanici i susjedi svojim je podsmjesima i uvredama optužuju kako je bila „njihova“, kako se „prodala“, upućujući joj bolno prezrive poglede i najružnije uvrede za ijednu ženu. Očito je pred S. bio još jedan odabir – ovaj put možda i teži. Izabrati život ili samo živu glavu?
U mirnodobskoj zbilji otvara se treći sloj priče. S. odlučuje tužiti svoje silovatelje. Prvi je pobjegao s oproštenim sudskim troškovima, a drugi, „vlasnik“, proglašen je nevin po svim točkama optužnice. Silovanje se nije moglo dokazati, ono je za sud neopipljivo i nevidljivo. Pa zar S. još uvijek nije živa i u jednom ljudskom komadu?! Za zakon je sasvim dovoljno da muškarac, nositelj moći, zaniječe svoj tobožnji grijeh. Ostalo je sve neupitno. Dakle, koliko smo u vlastitoj civilizaciji, utemeljenoj na kršćanskim vrijednostima ljubavi i milosrđa, odmakli od kazne kamenovanjem? Zauzeli smo tek dublje prostore patologije zla. Pod teretom dvostruke viktimizacije svoje junakinje Bušićeva otvara dubinska egzistencijalna pitanja – je li S. doista trebala odabrati život, je li opravdano da majka želi pod svaku cijenu živjeti za vlastito dijete? Ne bi li bilo bolje i časnije da je odabrala smrt?!
I konačno, temelj cijele priče i jest – odabir ŽIVOTA. U svojoj romansiranoj biografiji Julienne Eden Bušić uvodi nenametljiv suvremeni lik bebe, djevojčice koju je S. zajedno sa svojim suprugom željela imati kao najsnažniju potvrdu života nastalog božanskom voljom. Kao dokaz da su ciklične obnove života moguće samo u ljubavi i pročišćenju. Dakle, u potpunom kontrastu s cijelom radnjom romana, a ona je smještena u samo jedan dan, u samo dvadeset i četiri sata uobičajenog obiteljskog života, dok S. prebire po vlastitoj dokumentaciji povijesti mučenja, beba je upozorava na vlastitu pravu sadašnjost. Bolna prošlost postoji ali važnija od nje je spoznaja da beba spava, da se izmigoljila ispod stola, da prštavilo njezine nevine i čiste energije zauzima nove prostore života. Kao simbolički lajtmotiv cijele priče upravo je neutaživa bebina želja za dojenjem, za mamom, za životom. Ona je iskon, i konačnost u jednome. Ona je slika stvarnog Božjeg prisustva i blagoslova.
U tom smislu Bušićeva ne odustaje od vlastite temeljne ideje ljubavi i svjetla. Nimalo nije lako pisati o tako dubokoj patnji silovanih žena, pokušati ući u život i svijest svoje junakinje i sve to s njome proživjeti, ali ona je uspjela, i stvorila je iznimno djelo u korpusu hrvatske književnosti o Domovinskom ratu. Jedna od bitnih značajki romana jest da priča zapravo ne završava – ona je u posljednjem poglavlju tek na početku – pred drugim pokušajem suđenja počiniteljima. Ona traje i dalje. Stoga je proces čitanja istodobno mučan i ohrabrujuć, oslobađajuć u želji pročišćenja. Zlo može biti očišćeno tek kada bude osviješteno i spoznato. Možemo li svojom tragičnom europskom, hrvatskom pričom osvijestiti najprije sebe, a zatim otvoriti srce prema patnjama „žena za podizanje morala“ na svim ratištima svijeta, na svim područjima pod upravom „moći“. Koliko nas stoji vapaj vlastite savjesti i morala? Koliko nam je svima potrebno pročitati ovu potresnu priču o mučeničkim danima Vukovara, o hrabrosti žena koje su odabrale život i majčinstvo, a cijenu za svoju živu glavu plaćaju još i danas? Koliko smo i sami dio priče o moći i njihovim žrtvama?
Sanja Knežević
ODABRATI ŽIVOT
(predgovor)
U želji za što snažnijom provokacijom vlastite civilizacije američka feministica Camille Paglia izjavljuje kako je cjelokupna zapadna kultura zasnovana na principu moći: „Seks je moć. Identitet je moć. U zapadnjačkoj kulturi ne postoje neizrabljivački odnosi“. Da je svijest o moći doista oblikovala zapadnu civilizaciju svjedoče nebrojeni ratovi, razaranja, zaposjedanja zemlje i dobara, robovlasnički i feudalni odnosi, raznorazne naprave za mučenje i ubijanje, pa i u tek suvremenom društvu osviješteno obiteljsko nasilje. Neobjašnjivo je prokletstvo čovjeka u želji da bude nadmoćan nad svijetom i prirodom, da bude veći od Boga i gospodari živim bićima, da gospodari drugim čovjekom ne poznajući i ne prepoznavajući u njemu sliku Božju, elemente božanske ideje. Proporcionalno iskazivanju moći čovjek gubi svoj humani identitet i ustupa ga silama tame i zla. Ne svjedočimo li tome svakodnevno? Koliko smo se puta pitali – pa zar je moguće da čovjek učini takvo zvjerstvo, kako ga nije strah Boga, gdje mu je savjest?
U svojoj najnovijoj knjizi vrlo simbolično naslovljenoj „Živa glava“ Julienne Eden Bušić propituje upravo pitanja moći, sile i silovanja, istine i laži, paralelnu prisutnost više stvarnosti – ratne, poratne, mirnodobske, ali prije svega moralne uronulosti vlastite civilizacije. „Živa glava“ romansirana je biografija stvarne Vukovarke koja je prošla stravičnu borbu za vlastiti život. U srcu uljuđene Europe, na obali Dunava, u Vukovaru su tijekom jugo-četničke okupacije postojale seksulane robinje, „žene za podizanje morala“ neprijateljskim vojnicima, naglo preobraženim susjedima, kolegama iz istih tvornica i poduzeća. Danas te iste žene žive pokraj nas pod geslom – „kao da ih nema“. Dvadeset godina o svojim su mučenjima šutjele, a institucije, udruge urešene naslovima o borbi za ljudska prava njihovu su šutnju doista držale poslovično zlatnom.
One nisu izgubile ni nogu ni ruku da bi je makar pokušale zamjeniti protezom, njima je sustavno uništavano tijelo, duša i srce. U Domovinskom ratu, tijekom okupacije Vukovara i drugih hrvatskih mjesta, silovanje je bilo jedno od vojno-strateških metoda etničkoga čišćenja. Poznato je i dokumentirano da su srpski vojnici i četnici tu brutalnu metodu provodili i u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje su autobusi i autobusi silovanih žena razvezeni po bijelom svijetu, na očigled svih međunarodnih humanitarnih udruga i institucija. Za hrvatski se slučaj rijetko želi i čuti. O serijskim silovanjima tijekom srbo-četničke okupacije hrvatske zemlje i u nas se programirano njeguje kult šutnje. Žrtvama je i onako dovoljno teško, pa o tome govore same riskirajući obitelj kao i svaku vrstu novog poniženja. Zar bi se tim delikatnim pitanjima trebali baviti europsko-uljuđeni Hrvati? Za Vukovar je rezerviran mjesec studeni, tada ima sasvim dovoljno medijske pozornosti – i dalje doista nije potrebno „talasati“. Rat je i onako davno završio. No, tko nam to daje za pravo da šutimo?! Tko nam daje pravo da zaboravimo na čovjeka do sebe i njegovu bol, na patnju obespravljenih, duhovno i fizički unakaženih žena koje svoju bol žive iz dana u dan zajedno sa svojim obiteljima, jer dok nije osviješten – zločin traje i dalje?!
Julienne Eden Bušić stoga pokreće iznimno hrabar i smion potez. Piše o stvarnoj S. Piše o dvadesetdvogodišnjoj majci koja je ostala u Vukovaru tijekom opsade zajedno sa svojom obitelji. O ženi koja je svoga trogodišnjeg sina ostavila na skrb majci i prihvatila se posla u medicinskom sanitetu. Nakon četničkog zauzimanja teritorija zarobljuju je, muče i ispituju, drže po vlažnim i smrdljivim podrumima, svojim prljavo improviziranim tamnicama. Prvi je siluje poznanik vlastitog oca. Mogla mu je biti kći. No, on je sada imao moć i želio ju je pokazati.
Silovanje kao i svaka druga vrsta bestijalnog mučenja i iživljavanja, psihičkog i fizičkog, nad slabijim ljudskim bićem simboličko je pitanja identiteta. Onaj koji je podčinjen više ga ne smije imati. Posebice je tu vrlo složeno pitanje zauzimanja žene kao vlasništva, kao vlastitog predmeta. Nije li žena oduvijek, od mitološke razine koja je ostala sačuvana do danas u pjesničkom jeziku, bila simbol zemlje i obnove, nisu li oduvijek domovina i majka na simboličkoj razini izjednačene. Žene kao nositeljice identiteta određene nacije, u ovom slučaju Hrvatice, bile su prostor nad kojim se pokazivala sva moć tamnih sila, sva zvjerska želja za posjedovanjem. Uništiti ženu, njezin identitet, ubiti u njoj majčinstvo, teži je zločin nego je lišti života, to je veći udarac njezinoj obitelji, bližnjima, u krajnjem smislu njezinoj domovini. Silovanja su stoga provođena sustavno, serijski. Ako se problem barem ne pokuša svesti na dublju psihološku razinu, kako objasniti činjenicu da se sakupljaju skupine dotadašnjih sugrađana kako bi silovali zarobljene Hrvatice, kako to drukčije objasniti nego bestijalnom voljom za dokazivanjem moći i plodom neutažive mržnje prema slabijima, drukčijima, onima koji su lišeni svoga identiteta, i postali vlasništvo okupatora.
Nakon izvjesnog vremena zarobljeništva Bušićina junakinja postaje seksualna robinja. Njezin „vlasnik“ dotadašnji je sugrađanin. No, da patologija zločina ne bi ostala na plošnoj razini – S. među ponuđenim četničkim kandidatima pod prijetnjom smrću bira „vlasnika“. Njezin odabir sada postaje žarišna točka pitanja – je li odabirom „vlasnika“ izabrala život ili doživotno lagano umiranje? Kolika je dimenzija njezine vlastite krivnje? Julie Bušić u tom smislu postavlja doista kompleskno pitanje – što doista znači sačuvati živu glavu?
Autorica stoga u romanu njeguje više slojeva u kojima otvara bolne civilizacijska rane. Naime, radnja romana počinje u suvremenom Vukovaru. S. se s obitelji vratila i otpočela novi život. Žena je potpuno posvećena obitelji i svojoj djeci. Ipak, vrativši se u Vukovar dočekuju je dvije vrste iznenađenja – susreće svoje silovatelje i mučitelje kako poput slobodnih građana šetaju gradom, svoga ratnog „vlasnika“ u uniformi hrvatske policije. S druge strane, Hrvati, poznanici i susjedi svojim je podsmjesima i uvredama optužuju kako je bila „njihova“, kako se „prodala“, upućujući joj bolno prezrive poglede i najružnije uvrede za ijednu ženu. Očito je pred S. bio još jedan odabir – ovaj put možda i teži. Izabrati život ili samo živu glavu?
U mirnodobskoj zbilji otvara se treći sloj priče. S. odlučuje tužiti svoje silovatelje. Prvi je pobjegao s oproštenim sudskim troškovima, a drugi, „vlasnik“, proglašen je nevin po svim točkama optužnice. Silovanje se nije moglo dokazati, ono je za sud neopipljivo i nevidljivo. Pa zar S. još uvijek nije živa i u jednom ljudskom komadu?! Za zakon je sasvim dovoljno da muškarac, nositelj moći, zaniječe svoj tobožnji grijeh. Ostalo je sve neupitno. Dakle, koliko smo u vlastitoj civilizaciji, utemeljenoj na kršćanskim vrijednostima ljubavi i milosrđa, odmakli od kazne kamenovanjem? Zauzeli smo tek dublje prostore patologije zla. Pod teretom dvostruke viktimizacije svoje junakinje Bušićeva otvara dubinska egzistencijalna pitanja – je li S. doista trebala odabrati život, je li opravdano da majka želi pod svaku cijenu živjeti za vlastito dijete? Ne bi li bilo bolje i časnije da je odabrala smrt?!
I konačno, temelj cijele priče i jest – odabir ŽIVOTA. U svojoj romansiranoj biografiji Julienne Eden Bušić uvodi nenametljiv suvremeni lik bebe, djevojčice koju je S. zajedno sa svojim suprugom željela imati kao najsnažniju potvrdu života nastalog božanskom voljom. Kao dokaz da su ciklične obnove života moguće samo u ljubavi i pročišćenju. Dakle, u potpunom kontrastu s cijelom radnjom romana, a ona je smještena u samo jedan dan, u samo dvadeset i četiri sata uobičajenog obiteljskog života, dok S. prebire po vlastitoj dokumentaciji povijesti mučenja, beba je upozorava na vlastitu pravu sadašnjost. Bolna prošlost postoji ali važnija od nje je spoznaja da beba spava, da se izmigoljila ispod stola, da prštavilo njezine nevine i čiste energije zauzima nove prostore života. Kao simbolički lajtmotiv cijele priče upravo je neutaživa bebina želja za dojenjem, za mamom, za životom. Ona je iskon, i konačnost u jednome. Ona je slika stvarnog Božjeg prisustva i blagoslova.
U tom smislu Bušićeva ne odustaje od vlastite temeljne ideje ljubavi i svjetla. Nimalo nije lako pisati o tako dubokoj patnji silovanih žena, pokušati ući u život i svijest svoje junakinje i sve to s njome proživjeti, ali ona je uspjela, i stvorila je iznimno djelo u korpusu hrvatske književnosti o Domovinskom ratu. Jedna od bitnih značajki romana jest da priča zapravo ne završava – ona je u posljednjem poglavlju tek na početku – pred drugim pokušajem suđenja počiniteljima. Ona traje i dalje. Stoga je proces čitanja istodobno mučan i ohrabrujuć, oslobađajuć u želji pročišćenja. Zlo može biti očišćeno tek kada bude osviješteno i spoznato. Možemo li svojom tragičnom europskom, hrvatskom pričom osvijestiti najprije sebe, a zatim otvoriti srce prema patnjama „žena za podizanje morala“ na svim ratištima svijeta, na svim područjima pod upravom „moći“. Koliko nas stoji vapaj vlastite savjesti i morala? Koliko nam je svima potrebno pročitati ovu potresnu priču o mučeničkim danima Vukovara, o hrabrosti žena koje su odabrale život i majčinstvo, a cijenu za svoju živu glavu plaćaju još i danas? Koliko smo i sami dio priče o moći i njihovim žrtvama?
Sanja Knežević
Primjedbe