BOSNU TREBA RESETIRATI
Uostalom, mislim, Bosnu treba resetirati
RANJIVI OPERATIVNI SUSTAV
Uostalom, mislim, Bosnu treba resetirati
Prije nego bude prekasno, američko-britanski i turski, islamski, europski i rusko-pravoslavni moćni krugovi moraju prepustiti BiH njezinim stručnjacima kojima je stalo do njezina resetiranja kako bi program koji odgovora unutarnjim a ne vanjskim korisnicima konačno postao funkcionalan i održiv.
Kad bi Hrvat, makar bio samo predsjednik neke Mjesne zajednice u
Hercegovini, izjavio ono što mjesecima o BiH ponavlja Milorad Dodik,
međunarodna zajednica bi mu doživotno zabranila političko djelovanje, a
bošnjački mediji bi ga razapeli. Svaki dan iznova Dodik „raspisuje
referendum o otcjepljenju“, predlaže Bošnjacima stvaranje njihove
vlastite državice, zemljice Bosne, koju Dodik mirne duše može zamisliti
šerijatski uređenom. Provocira Milorad i međunarodnu zajednicu i Srbe
'građanske orijentacije', kao i prekodrinske srpske liberale. Usput,
samo da potvrdi staru narodnu da „ne laje pas radi sela“, progovori
uvijek ponešto i o ugroženosti Hrvata, dok im istodobno podiže optužnice
kako bi im ipak dao do znanja s kim imaju posla.
Hrvati, podijeljeni na „platormaše“ i foteljaše, nastavljaju kao Buridanove magare glavu okretati sad Dodiku, sad Lagumdžiji, očekujući milost koju nikada i nitko nikomu u svijetu politike nije dodijelio. Nema tko okupiti hrvatske glave, udariti šakom o stol te hrabro i odvažno, mudro i odlučno povesti narod do konačnog rješenja nacionalnog pitanja u BiH. Kolikogod je bilo otužno gledati nemoćnog predsjednika Federacije Budimira kako ga verbalno „šamara“ bezobrazni i bahati ministar Helez, koji se nije ni trudio prikriti zajapurenost boljševičkog lica iskrivljenog fundamentalno krivim shvaćanjem i tumačenjem demokracije. On, koji je od pionirskih dana društveno angažiran, politički aktivan, ideološki okovan u vremenu udarničkih radnih akcija Šamac-Sarajevo i Brčko-Banovići, pokušava se i nažalost uspijeva ismijavati i porugivati s drugim čovjekom stranke s kojom je njegova partija ušla u koaliciju, s prvim čovjekom Federacije koji nije svjestan svoje (ne)moći. Ali, to mu je bilo malo. Zaigrao se Helez pa se izruguje i s Budimirom – generalom HVO-a, optužuje ga lažno za akcije u kojima Živko ni na kakav način nije sudjelovao, naziva ga „podčasnikom“, manipulira s podacima iz njegove biografije, doslovce ga ponižava jer je on na „svojoj TV“, u njegovom gradu, u svojoj Federaciji!? Ne znam je li se tko oglasio od hrvatskih zastupnika iz jednog od domova federalnog Parlamenta, je li reagirao bar Budimirov stranački predsjednik ili koji kolega iz tzv. federalne Vlade, ali da postoji ikakva hrvatska politika u Federaciji i u BiH, zajednički bi, bez obzira na trenutne stranačke odnose, morali reagirati kao jedan i Čović i Ljubić, i Jurišić i Lijanović, zahtjevajući smjenu ministra Heleza zbog narušavanja ugleda predsjednika Federacije, zbog iznošenja lažnih optužbi, zbog preuzimanja tužiteljskih i sudskih ingerencija, na koncu i zbog rušenja ugleda same Federacije (ako je od njega išta ostalo).
Dodik, Helez, Budimir ili s druge strane neskriveni rat Radončića i Balijagića protiv B. Izetbegovića, sažalijevanje Tihića nad Hrvatima, Jašarevićevo terorističko cerekanje svima, mostarski rat spomenicima, haaška suđenja jednima, drugima i trećima... samo su dijelovi razbijenog zrcala u kojima se zrcali nedomišljenost i neodrživost daytonske BiH, zemlje koju jednostavno treba resetirati i reprogramirati. Ranjivi operativni sustav na kojem država sada funkcionira je prepun virusa ubačenih kontrolirano izvana ili stvorenih slučajno iznutra. Država s dvostruko većim brojem umirovljenika od radnika, država koja poziva MMF i istodobno, pod svaku cijenu, zadržava više stotina onih koji se nazivaju ministrima, doministrima, pomoćnicima, zastupnicima, delegatima, deputatima, načelnicima, donačelnicima, predstojnicima,... Država koja nema ni dvadeset kilometara autoputa, čije pruge nisu obnovljene desetljećima, čija zračna kompanija živi samo zahvaljujući državnim subvencijama; država koja nije sposobna stvoriti uvjete za bilo kakvu novu proizvodnju nego svu energiju troši na uništenje najveće izvozne, aluminijske industrije... Ne znaš zapravo tko je luđi – onaj tko je pomislio da se može kreirati program koji bi mogao uskladiti takav input s nekim imaginarnim političko-gospodarskim „perpetuum mobile“-om, ili drugi koji su mislili da bi zemlja bez zakona, bez prava i pravila, zemlja korupcije i kriminala, mogla iz čista mira, suprotno svakoj logici, iz kaosa roditi kozmos. Stoga, prije nego bude prekasno, američko-britanski i turski, islamski, europski i rusko-pravoslavni moćni krugovi moraju prepustiti BiH njezinim stručnjacima kojima je stalo do njezina resetiranja kako bi program koji odgovora unutarnjim a ne vanjskim korisnicima konačno postao funkcionalan i održiv. Inače će Dodik ispasti vizionar. A tada bi i Helezu i Budimiru, i Čoviću i Tihiću, Ljubiću i Lagumdžiji moglo biti tijesno od Moskve do Londona i Istambula.
Hrvati si ne mogu dopustiti luksuz čekanja takvog rješenja Bosne i Hercegovine, u kojem bi drugi odlučivali o nama bez nas. Moraju, jasnije nego u ratu, imati razrađen svoj usuglašeni nacionalni scenarij za svaki mogući rasplet unutar BiH. Hrvatski Narodni Sabor je davno dobro zamišljena forma kojoj se, nažalost, nitko ne usudi dati pravi sadržaj. Vrijeme potvrđuje da je ovaj i ovakav HNS samo okvir bez slike, u kojemu politički patuljci liječe vlastite komplekse nedosanjanih povijesnih uloga i od takvog „trusta mozgova“ nije realno ni pametno očekivati bilo kakav pomak. I „platformaši“ i foteljaši, u najboljem slučaju mogu biti solidni imitatori, nikako kreatori novog hrvatskog programa u BiH. Srbi imaju Memorandum II, Bošnjaci imaju svoj nadstranački, jasno definiran nacionalni program, samo se Hrvati ljuljaju na političkom klatnu između nesposobnih i bolesno ambicioznih do klanovski raspoređene političke klateži koja vodi računa isključivo o vlastitim interesima i interesima svojih uskih grupacija. Zato bi oni koji imaju financije morali konačno izići iz vlastitog kruga samodostatne sebičnosti i omogućiti mladim ljudima s vizijom, uglavnom s mostarskog i zagrebačkog Sveučilišta, da se nametnu kao nezaobilazni faktor za svakim budućim stolom za kojim će biti riječi o budućnosti BiH. Razmišlja li se uopće na takav način, ima li se volje i snage nakon svih promašenih političkih projekata još jedanput krenuti iznova, ne znam. Ali znam da drugog puta nema.
Hrvati, podijeljeni na „platormaše“ i foteljaše, nastavljaju kao Buridanove magare glavu okretati sad Dodiku, sad Lagumdžiji, očekujući milost koju nikada i nitko nikomu u svijetu politike nije dodijelio. Nema tko okupiti hrvatske glave, udariti šakom o stol te hrabro i odvažno, mudro i odlučno povesti narod do konačnog rješenja nacionalnog pitanja u BiH. Kolikogod je bilo otužno gledati nemoćnog predsjednika Federacije Budimira kako ga verbalno „šamara“ bezobrazni i bahati ministar Helez, koji se nije ni trudio prikriti zajapurenost boljševičkog lica iskrivljenog fundamentalno krivim shvaćanjem i tumačenjem demokracije. On, koji je od pionirskih dana društveno angažiran, politički aktivan, ideološki okovan u vremenu udarničkih radnih akcija Šamac-Sarajevo i Brčko-Banovići, pokušava se i nažalost uspijeva ismijavati i porugivati s drugim čovjekom stranke s kojom je njegova partija ušla u koaliciju, s prvim čovjekom Federacije koji nije svjestan svoje (ne)moći. Ali, to mu je bilo malo. Zaigrao se Helez pa se izruguje i s Budimirom – generalom HVO-a, optužuje ga lažno za akcije u kojima Živko ni na kakav način nije sudjelovao, naziva ga „podčasnikom“, manipulira s podacima iz njegove biografije, doslovce ga ponižava jer je on na „svojoj TV“, u njegovom gradu, u svojoj Federaciji!? Ne znam je li se tko oglasio od hrvatskih zastupnika iz jednog od domova federalnog Parlamenta, je li reagirao bar Budimirov stranački predsjednik ili koji kolega iz tzv. federalne Vlade, ali da postoji ikakva hrvatska politika u Federaciji i u BiH, zajednički bi, bez obzira na trenutne stranačke odnose, morali reagirati kao jedan i Čović i Ljubić, i Jurišić i Lijanović, zahtjevajući smjenu ministra Heleza zbog narušavanja ugleda predsjednika Federacije, zbog iznošenja lažnih optužbi, zbog preuzimanja tužiteljskih i sudskih ingerencija, na koncu i zbog rušenja ugleda same Federacije (ako je od njega išta ostalo).
Dodik, Helez, Budimir ili s druge strane neskriveni rat Radončića i Balijagića protiv B. Izetbegovića, sažalijevanje Tihića nad Hrvatima, Jašarevićevo terorističko cerekanje svima, mostarski rat spomenicima, haaška suđenja jednima, drugima i trećima... samo su dijelovi razbijenog zrcala u kojima se zrcali nedomišljenost i neodrživost daytonske BiH, zemlje koju jednostavno treba resetirati i reprogramirati. Ranjivi operativni sustav na kojem država sada funkcionira je prepun virusa ubačenih kontrolirano izvana ili stvorenih slučajno iznutra. Država s dvostruko većim brojem umirovljenika od radnika, država koja poziva MMF i istodobno, pod svaku cijenu, zadržava više stotina onih koji se nazivaju ministrima, doministrima, pomoćnicima, zastupnicima, delegatima, deputatima, načelnicima, donačelnicima, predstojnicima,... Država koja nema ni dvadeset kilometara autoputa, čije pruge nisu obnovljene desetljećima, čija zračna kompanija živi samo zahvaljujući državnim subvencijama; država koja nije sposobna stvoriti uvjete za bilo kakvu novu proizvodnju nego svu energiju troši na uništenje najveće izvozne, aluminijske industrije... Ne znaš zapravo tko je luđi – onaj tko je pomislio da se može kreirati program koji bi mogao uskladiti takav input s nekim imaginarnim političko-gospodarskim „perpetuum mobile“-om, ili drugi koji su mislili da bi zemlja bez zakona, bez prava i pravila, zemlja korupcije i kriminala, mogla iz čista mira, suprotno svakoj logici, iz kaosa roditi kozmos. Stoga, prije nego bude prekasno, američko-britanski i turski, islamski, europski i rusko-pravoslavni moćni krugovi moraju prepustiti BiH njezinim stručnjacima kojima je stalo do njezina resetiranja kako bi program koji odgovora unutarnjim a ne vanjskim korisnicima konačno postao funkcionalan i održiv. Inače će Dodik ispasti vizionar. A tada bi i Helezu i Budimiru, i Čoviću i Tihiću, Ljubiću i Lagumdžiji moglo biti tijesno od Moskve do Londona i Istambula.
Hrvati si ne mogu dopustiti luksuz čekanja takvog rješenja Bosne i Hercegovine, u kojem bi drugi odlučivali o nama bez nas. Moraju, jasnije nego u ratu, imati razrađen svoj usuglašeni nacionalni scenarij za svaki mogući rasplet unutar BiH. Hrvatski Narodni Sabor je davno dobro zamišljena forma kojoj se, nažalost, nitko ne usudi dati pravi sadržaj. Vrijeme potvrđuje da je ovaj i ovakav HNS samo okvir bez slike, u kojemu politički patuljci liječe vlastite komplekse nedosanjanih povijesnih uloga i od takvog „trusta mozgova“ nije realno ni pametno očekivati bilo kakav pomak. I „platformaši“ i foteljaši, u najboljem slučaju mogu biti solidni imitatori, nikako kreatori novog hrvatskog programa u BiH. Srbi imaju Memorandum II, Bošnjaci imaju svoj nadstranački, jasno definiran nacionalni program, samo se Hrvati ljuljaju na političkom klatnu između nesposobnih i bolesno ambicioznih do klanovski raspoređene političke klateži koja vodi računa isključivo o vlastitim interesima i interesima svojih uskih grupacija. Zato bi oni koji imaju financije morali konačno izići iz vlastitog kruga samodostatne sebičnosti i omogućiti mladim ljudima s vizijom, uglavnom s mostarskog i zagrebačkog Sveučilišta, da se nametnu kao nezaobilazni faktor za svakim budućim stolom za kojim će biti riječi o budućnosti BiH. Razmišlja li se uopće na takav način, ima li se volje i snage nakon svih promašenih političkih projekata još jedanput krenuti iznova, ne znam. Ali znam da drugog puta nema.
Primjedbe