ARALIČIN 'PLAN 21' - TERAPIJA ZA OZDRAVLJENJE HDZ-a
Mjere koje bi trebalo poduzeti da se uklone štete koje je Sanader učinio stranci i koje bi, ne suprotstavi li se tomu, u narednom periodu mogao napraviti i on i njegovi duhovni ostatci unutar HDZ-a
10.
Potrebno je što skorije, odmah nakon
novogodišnjih blagdana, raspisati unutarstranačke izbore, ne žureći s
održavanjem sabora, da bi bilo više vremena za pripremu, i prenoseći
težište rada iz saborskih klupa, dok novoj vlasti teče tromjesečni
bonus, na sređivanje stanja u stranci. To vrijeme treba iskoristiti za
pozicioniranje stranke. Još je za Tuđmanova života postavljeno pitanje
pozicioniranja HDZ-a kao demokršćanske stranke.
On nije imao ništa protiv te pozicije, dapače, ali je držao, jer je u
tim turbulentnim vremenima vodio politiku nacionalne pomirbe, da bi
takva pozicija u to vrijeme sužavala prostor rasprostiranja stranačkog
utjecaja. Danas je situacija drukčija, danas bi, kad se i elita i
biračko tijelo ljevice izdvojilo i oformilo, čvrsta demokršćanska
pozicija značila širenje prostora utjecaja u zemlji čija se većina
stanovništva izjašnjava kršćanskom. Bila bi to i brana posezanju ljevice
u konzervirano biračko tijelo, što se na sadašnjim izborima redovno
događa i što je, između ostaloga, razlog HDZ-ova neuspjeha na tim
izborima. Bila bi to i jasna pozicija u zemlji u kojoj su i druge
relevantne stranke temeljene na svjetonazoru, često i suprotnom
demokršćanstvu, kakav je slučaj s glavnim HDZ-ovim rivalom. Bio bi to i
još jedan znak: tko se ne osjeća demokršćaninom, neka HDZ napusti! To ne
znači da ga napuste svi oni koji su nekada bili članovi komunističke
partije, jer je član komunističke partije bilo biti jedno, a komunist po
duhu unutar te partije ili izvan nje, komunist po mentalitetu, nešto
sasvim drugo. Došlo je vrijeme da se ta stranka oslobodi komunističkih
duhovnih naplavina! Pozicionirajući stranku kao demokršćansku, ne bi joj
trebalo mijenjati ime, iako bi u kratici po inicijalnim slovima bilo lagano «demokratsko» zamijeniti «demokršćanskim», jer je njezino ime povijesno vezano s njezinim velikim djelima, a sentimentom s njezinim pristašama i aktivistima.
Pozicioniranjem HDZ-a kao demokršćanske
stranke bio bi definiran i njezin demokratski ustroj i njezin
demokratski duh. Ona bi postala istinski demokratska stranka, bez
naplavina komunističkog mentaliteta, u kojoj bi temeljne vrijednosti
bile poštenje, stručnost, otvorenost, natjecanje u idejama i programima,
izbori s više kandidata na svim razinama, supsidijarnost i povezana
decentralizacija, nesebičnost i vlast shvaćena kao trud i žrtva za opće
dobro.
Takav HDZ ne bi trebao prakticirati sužena stranačka viđenja, ne bi trebao za sebe sama svojatati pravo zaštitnika nacionalnih
interesa, nego bi, boreći se za ostvarenje svoga programa, trebao
prihvaćati svaku za narod i državu dobru ideju, dolazila ona i od
političkih protivnika, a nekmoli ako dolazi od političkih srodnika.
Demokršćanski bi HDZ trebao biti prepoznat kao stranka kojoj je u prvom
planu izgradnja sebe same i hrvatskog društva, a ne kao destrukcija
svojih protivnika, uvijek, a pogotovo u periodu koji slijedi, kad se u
prvom redu stranka unutar sebe treba prestrojiti i ozdraviti od
nanesenih udaraca izvana i iznutra. Tek tada, kad se prestroji i
ozdravi, treba se sučeliti sa svojim političkim protivnicima trenutnim
nositeljima državne vlasti. Ići obrnutim redom, neprestrojeni i ranjivi
«zagorčavati dane protivniku koji vlada», bila bi kobna pogreška!
Uostalom, nema vlasti kojoj samo vladanje ne će učiniti dane gorkima.
Ovoj sadašnjoj ponajviše jer je na vlast došla bez ikakvih osobnih
zasluga, samo na stjecajima okolnosti i nesrećama protivnika.
Demokratski proveden sabor stranke mora
završiti tako da poraženi čestitaju na pobjedi pobjednicima, a da
pobjednici za svoje suradnike u ostvarenju programom zacrtanih ciljeva
poražene uzmu za svoje prve suradnike. A ne onako kako je završio sabor
na kojemu je, krivotvoreći izbore, za predsjednika izabran Sanader: progonom i pokoravanjem, navodno, poraženih. Što se osobito svidjelo Sanaderovim apologetima na
ljevici, jer su dobro znali da iza toga slijedi dezorijentacija i rasulo
na desnom krilu biračkog tijela. Bez čega oni vlast preuzeti ne mogu!
11.
Ovo je trebalo mnogo ranije učiniti,
svakako prije izbora za državni Sabor, pa bi rezultati izbora za HDZ
bili bar nešto bolji! Ovo i izborni sabor stranke trebalo je učiniti,
ako i ne odmah čim je Sanader «otišao», a onda sigurno kad se pokušao
«vratiti», pa bi danas stranka stajala na mnogo čvršćim nogama! Budući
da to nije napravljeno, onda kad je trebalo napraviti, sad je potrebno –
u proglasu za raspisivanje unutarstranačkih izbora, u tijeku izbora, u
referatima i zaključcima izbornog sabora i u novom Statutu – odreći se
svega nevaljalog što je Sanader činio, kvalificirajući
to kao kriminal i veleizdaju. To jest kriminal i veleizdaja, od načina
na koji je postao predsjednik HDZ-a, preko načina kako je vladao
strankom i državom, pa do načina kako je oktroiranjem rukovodstva,
pozicioniranjem sebe u doživotno počasnog predsjednika i sramotnim
bijegom ponizio stranku i državu. Sve njegove, iz političkog kuta
gledano, kriminalne i izdajničke radnje, neovisno o ishodu sudskog
procesa i usporedno s njim, trebaju ispitati stranački organi i dati im
kvalifikaciju, kako se te radnje nikada više u stranci ne bi obnovile.
Istodobno s otklonom od Sanaderove
nedemokratske, kriminalne i izdajničke politike stranka, treba uputiti
ispriku javnosti i svom biračkom tijelu. Posebnu ispriku treba poslati
onim članovima HDZ-a koje je Sanader brisanjem, sramoćenjem i progonom
eliminirao iz stranke, šaljući im pri tom poziv da se, ako to žele,
ponovo vrate u stranku i aktiviraju u njezinu radu.
Pitanje pasivnog držanja, fasciniranosti
Sanaderovom pojavom, kolaboracije u nedemokratskim djelima i
sudioništva u kriminalnim radnjama prilikom ovog odricanja od nevaljalog
dijela Sanaderove politike – nemoguće je izbjeći. Kad bi i bilo moguće,
ne bi ga izbjeći trebalo, jer bi se to pitanje samo od sebe nametalo i
jer ga se razumnim pristupom može riješiti. Svima koji priznaju
negativne posljedice svoje pasivnosti, svima koji prožive katarzu,
pokaju se za kolaboraciju u nedemokratskim djelima i prihvate
demokratski duh ovih natuknica, treba se dopustiti da, bez prigovora,
dokažu svoju promjenu. Onima, pak, koji su sudjelovali u kriminalnim
radnjama, ne može se dati povjerenje. A to se povjerenje ne može dati ni
onima koji i nakon Sanaderova debakla ustrajavaju u namjeri da se
stranka i dalje vodi na nedemokratski način. A upravo to je koji dan
nakon parlamentarnih izbora ponudio jedan od članova stranačkog vodstva!
To se dopustiti ne smije jer, dopusti li se, u HDZ-u će, tko god bude
na njegovu čelu i u njegovu vodstvu, i nakon
Sanadera, u njegovu duhu, ostati Sanader. To nije razumno prihvatiti ni
onomu komu se u tom stavu izrijekom nudi da na taj način postane
predsjednik strankePa, izvjesno je da doživi sudbinu kakvu je doživio i Sanader doživio! Komu to treba!
12.
Najbolje bi bilo da su ove natuknice
izbjegle spominjanje bilo čijeg imena i na taj način, i što se
personalne dimenzije tiče, ostale neutralne, ali je to u slučaju
Vladimira Šeksa jednostavno bilo nemoguće. On je u svom neočekivanom
istupu ponudio platformu koja, jer prihvaća vođenje stranke kao što ju
je on vodio, amnestira Sanadera i koja je protivna temeljnom duhu ovih
natuknica. A osim toga, već do sada izazvala je u stranci razdor s
nesagledivim posljedicama u skoroj budućnosti. Na stranu percepcija u
javnosti da je Šeks zaslužniji od svih što je Sanader u HDZ-u instaliran
kao oskvrnitelj i razbijač stranke – što je dobrim dijelom istina i što
sam Šeks u spomenutom istupu koristi kao argument svoje moći da
odvajkada instalira stranačke predsjednike – ostaje činjenica, i kad ga
se od tih zasluga amnestira, da bi primjena njegova modela oktroiranja
rukovodstva stranke od sebe sama, bez presudnog utjecaja članstva,
ostavilo stranku u stanju kakvo je bilo za vrijeme Sanaderova
predsjednikovanja. I ostaje činjenica da to ne bi bio povoljan položaj
ni predsjedniku koji bi bio izabran na Šeksov način!
Ako Šeks zbilja želi dobro stranci i
njezinu budućem vodstvu, on je sada, što se tiče utjecaja na članstvo i
glasačko tijelo, u takvoj poziciji da bi najbolje bilo kad bi svoj stav
povukao, a još bolje kad bi se i sam povukao na marginu stranačkog
života ili sasvim napustio politiku. To bi s njegove strane bila
istinska pomoć HDZ-u i njegovu budućem predsjedniku, a u velikoj mjeri i
političkoj klimi u stranci općenito. Naime, sudeći po onomu što već
duže vrijeme radi, čini se da je ostao bez mjere i orijentira u
politici.
13.
Poseban otklon stranka treba napraviti
od Sanaderove dvolične politike prema osnivaču HDZ-a akademiku Franji
Tuđmanu. Otklon riječju i činjenjem! S jedne je strane dekorirao i
deklarirao, slikom i prigodnim manifestacijama, tobožnje
poštovanje prema Tuđmanu i njegovu političkom naslijeđu, a s druge je
strane unutar stranke ili progonio ili marginalizirao sve one koji su
doista držali do Tuđmana i njegova naslijeđa. Posebno je brinuo da
Tuđmanova politička misao ni na koji način ne bi ponovno oživjela u
«njegovoj», reformiranoj, stranci! Ta dvoličnost bio je oblik Sanaderove
unutarstranačke detuđmanizacije! Od toga treba napraviti otklon i na
taj način što će se svi oblici memorija na stranačku prošlost i život
njezina osnivača obogatiti oživljavanjem Tuđmanove političke doktrine.
Jedno s drugim bit će pravo vraćanje stranke svojim korijenima.
Isto tako, ako ne i drastičnije, treba
napraviti otklon od Sanaderova dvoličnog odnosa prema Domovinskom ratu i
nositeljima toga rata, hrvatskim vojnicima i časnicima. S jedne strane,
deklarativno, gorljivi zaštitnik, a s druge, politika «locirati,
identificirati i transferirati»! S jedne strane samaritanstvo, a s druge
maćuhinstvo! Odnos prema Domovinskom ratu i onima koji su u njemu
pobijedili treba biti zaštitnički, jedinstven i bez zadrške. Mudar i
hrabar! Ne smije ustuknuti ni pred najjačim pritiscima.
14.
Dok je teško prosuditi koliko je Crkva
kriva za Sanaderov uspon na vlast i provođenje politike klijentizma i
korupcije, nije teško vidjeti da je Sanader korupcionaškim i
klijentističkim ponašanjem doveo Crkvu u delikatan položaj, a njezin
utjecaj u politici trenutno sveo na tako nisku razinu kakvu hrvatska
Crkva nikada u prošlosti nije imala Moglo bi se reći da je Sanader u Crkvi
ostavio i veću političku pustoš i dezorijentaciju nego što ju je ostavio
u stranci i njezinu biračkom tijelu, što se reljefno pokazalo na
proteklim parlamentarnim izborima. Što se tiče njegova stupnja krivnje,
to se ne će moći lako ustanoviti, ali je moguće navesti neke činjenice i
prema njima se, uzimajući ih i kao mjeru krivnje, po vlastitom
nahođenju odrediti. Stanoviti
crkveni krugovi, oni što su pratili njegovo formativno razdoblje, znali
su za njegovu kleptomaniju, za sklonost iznevjeravanju obećanja i
dužnosti, za dijametralnu razliku između njegove fasade i začelja, ali
su preko toga šutke prešli, pitajući se zar je moguće da će te osobine
iskazati i dok bude obnašao vlast i u nadi da se promijenio nabolje.
Nisu poduzeli ništa, ako su išta i poduzeti mogli, ni zato što je
fasciniranost Sanaderovom biografijom i nastupom bila tolika da nije
zahvatila samo hrvatske crkvene i vjerničke krugove, koji ga do tada
nisu poznavali, nego i crkvene krugove preko hrvatskih granica. Ta se
fasciniranost izražavala čuđenjem: «Gdje ovakvoga nađoste!» A odgovor je
naših crkvenih krugova, pun ponosa, bio: «U zemlji sa devedeset i pet
posto katolika jedan se takav može naći!»
I što činiti sada, kad su se ta
fasciniranost, taj ponos i ta očekivanja, nakon brojnih upozorenja da
katastrofa slijedi, urušila i postala moralnom kompromitacijom? Odustati
od utjecaja Crkve na politiku? Ne identificirati se u vođenju politike s
crkvenim pogledima? Ni jedno ni drugo! Crkva bi trebala naći i snagu i
način da u vezi sa Sanaderovim slučajem, ne očekujući ishod sudskog
procesa, samo na osnovi onoga što je u politici činio, izgovori «moj
grijeh, moj preveliki grijeh.» A stranka bi, idući Crkvi ususret,
trebala prihvatiti načela ustroja i svjetonazor koji su opisani u
desetoj točki ovih natuknica. I pri tomu od sebe drastično otkloniti
Sanaderovu dvoličnost u odnosu prema crkvenim političkim stanovištima,
koja se figurativno iskazivalo uzrečicom «žmigaj desno, vozi lijevo». To
žmiganje i kretanje bilo je u skladu
s njegovim dvoličnim odnosom prema Crkvi u načelu! I, dakako, tu
dvoličnosti prema univerzalnim crkvenim pogledima u budućem radu ne
prakticirati!
15.
Sanader je HDZ «reformirao» i
«detuđmanizirao» na taj način što je, istiskujući iz nje Tuđmanovo
političko naslijeđe, stranku učinio politički i svjetonazorski potpuno
praznom i neprepoznatljivom. Ispražnjeni je prostor ispunio osobnom
ambicijom da postane nedohvatljiv, nenadmašan i nedodirljiv, iznad svih i
iznad svega, kako bi mogao nesmetano ostvarivati svoje želje za osobnim
bogaćenjem i raskoši. I ludost i pustoš! Ludost jer je u suvremenom
demokratskom svijetu diviniziranje kao zaštita korupcionaških djela
posao unaprijed osuđen na propast, a pustoš, jer samo to može biti
posljedica te ludosti. Da bi postigao pražnjenje stranke od Tuđmana i
punjenje sobom samim, Sanader je odbijao formiranje tijela koja bi
mislila politiku, a ona koja je zatekao dao je anestezirati. Uništio je
rad Zaklade hrvatskog državnog zavjeta. Da bi se ispunila potreba za
stranačkim tijelom koje misli politiku i koje njeguje njezino naslijeđe,
treba obnoviti rad te Zaklade. Kako to učiniti, treba biti posao nakon izbornog sabora stranke.
16.
Nakon svega ovoga nameće se potreba
pisanja programa stranke. Ovom prilikom, u ovim natuknicama, samo
nekoliko napomena kako bi ga trebalo donijeti i što bi u nj, uza sve ostalo što se u program unosi valjalo unijeti.Pisanje toga programa trebalo bi shvatiti kao demokršćanski odgovor na izazove današnjeg vremena i brojne probleme u društvu i državi. Otvarajući posao izrade programa, na suradnju bi bilo potrebno pozvati sve politički angažirane pojedince, članove i nečlanove stranke demokršćanske orijentacije, istaknute članove manjih neparlamentarnih stranaka konzervativnih svjetonazora i posebno brojne intelektualce iz različitih struka. Na stvaranju programa, preko rada Zaklade i na sve druge načine, HDZ bi unutar sebe trebao stvoriti kritičnu masu pameti koja će postati brana trenutno prevladavajućem neznanju, karijerizmu i koristoljublju. Ta pamet i ta čestitost u mlađem naraštaju, onomu koji je iznio Domovinski rat na svojim plećima i mlađem od njega, postoji, samo joj treba dati prostora i mogućnosti da organizirano nastupi. Kad stručnjaci napišu program, treba ga poslati u bazu stranke da se o njemu povede široka rasprava, na isti način na koji je program i napisan.
17.
U preambuli bi se programa ovoga puta
bilo potrebno, u prikladnoj veličini, pozvati na Tuđmanovu političku
misao i djelo, na ono što je pisao i na ono što je učinio. Pri tomu bi
trebalo istaći da je uspostava nezavisne i međunarodno priznate Hrvatske
i pobjeda u Domovinskom ratu vrhunac djela HDZ-a i njezina osnivača,
vrhunac i temelj na kojemu sve ostalo počiva. U toj bi se preambuli
trebalo odreći dvolične, izdajničke, korupcionaške i klijentističke
politike Ive Sanadera. Da se nikad ne ponovi! Prije negoli o tom sud
donese pravorijek! Ali, nasuprot tomu, u izrazitu pozitivnu bilancu, što
također mora naći mjesto u preambuli, treba ubrojiti dvije posljednje
godine stranačkog života otkako na čelu stranke stoji Jadranka Kosor,
jer se u te dvije godine stranka uspjela riješiti Sanadera, otvoriti
proces borbe protiv korupcije, stabilizirati državu, otvoriti put u Europsku Unije i vratiti stranku njezinu ishodištu, Tuđmanovoj političkoj doktrini.
18.
Gospodarski dio programa napisati na način opisan u 16. natuknici.
19.
U programu jedno od ključnih mjesta
treba biti promjena izbornog zakona za izbor zastupnika u Sabor RH.
Izborno zakonodavstvo pripada najvažnijim političkim i demokratskim
institucijama društva. Ono bitno utječe na strukturu i kvalitetu
parlamentarnog stranačkog sustava, način formiranja Vlade i stabilnost
političke vlasti, odnos birača prema parlamentu, utječe na razvoj
unutarstranačke demokracije – o čemu smo dovoljno govorili u ovim
natuknicama – i na međustranačke odnose – o čemu ćemo na kraju nešto
reći. Jednom riječju, bitno određuje sudbinu političke demokracije u
svakoj zemlji.
Zastupnici se trebaju birati ponaosob u
izbornim jedinicama, većinskim izbornim modelom, u dva kruga sustavom
apsolutne većine. Predlaže se biranje 120 zastupnika u 120 izbornih
jedinica, što znači da bi prosječno 35 000 stanovnika bilo u jednoj
izbornoj jedinici. Na ovaj bi način dobili mnogo kvalitetniji Sabor,
građani bi uz glasovanje za stranku glasovali i za točno određenu osobu,
znali bi tko ih zastupa, a zastupnik bi istinski odgovarao ne samo
svojoj stranci nego i svojim biračima. Ograničila bi se svemoć uskih
stranačkih vrhova krojenjem izbornih stranačkih lista, stranačke
organizacije na lokalnim razinama dobile bi daleko veći utjecaj,
demokratiziralo bi se hrvatsko višestranačje, izbori
bi se personalizirali, proširila bi se teritorijalna osnovica političke
elite, eliminirala metropolitizacija politike. Utjecaj građana na vlast
ne bi trajao samo jedan dan, dok su izbori, nego vrlo izravno za cijelo
vrijeme mandata.
Tim izbornim zakonom treba se riješiti i
klijentističkog etno-biznisa današnjih zastupnika nacionalnih manjina, u
čijem je nastajanju Sanader imao nemalu ulogu. Razumije se, ne
ostavljajući pri tom hrvatske građane drugih nacionalnosti bez svojih
predstavnika u Saboru.
20.
U programu je na način opisan u 16.
natuknici, uz dodatak da se u posao uključe i oni kojih se to tiče,
potrebno ponovo definirati odnos prema dijaspori, prema Hrvatima u Bosni
i Hercegovini i prema Bosni i Hercegovini kao susjednoj državi triju
naroda.
21.
I, najzad, u ovim je natuknicama
potrebno nešto reći o stanju na konzervativnoj političkoj sceni. O
stanju i perspektivi! Na prvom mjestu, krivnjom Sanadera i Đapića te
čitave hrpe egocentrika, provokatora i ljudi bez moralne mjere i duševne ravnoteže, među koje spadaju i njih dvojica, hrvatska je konzervativna scena danas razmrvljena, a biračko tijelo, zbog razmrvljenosti koja vodi iz jednog u drugi izborni neuspjeha, dezorijentirano, deprimirano, ozlojeđeno (prijeteći ozlojeđeno) i rezignirano.
Iznad svega je važno izvući pouku iz
izbora koje je HDZ, u nizu od pet, jedne za drugima gubio. Hrvatska
konzervativna većina, koja premašuje sedamdeset postotaka biračkog
tijela, percipira HDZ kao svoju stranku, svoj unaprijed zadani izbor, a
ostatak od deset posto, budući da je naše biračko tijelo u osamdeset
postotnom iznosu konzervativno, opredjeljuje se za HSS i HSP. Dvadeset
postotaka HDZ-ovih birača od sedamdeset postotnog hadezeovskog biračkog
tijela u svakom će slučaju, kakav god on bio, glasati za HDZ-e.
Preostalih pedeset posto, ako im se HDZ ne sviđa - a na minulim izborima
zbog Sanaderove kriminalne i izdajničke politike mnogima se nije sviđao
– ili se opredjeljuje za HSP i HSS, ili za neku od malih konzervativnih
stranaka ili, uz protest, rezignira i ne izlazi na izbore. Otkako je
HDZ-ova biračka većina, a to nezadovoljstvo raste od otkrića Sanaderovih
kriminalnih radnji, da bi kulminiralo na proteklim izborima, ne sluša
pozive da ne glasa za male konzervativne stranke, nego, obrnuto pozivu,
upravo to čini, velik je broj HDZ-ovih glasača svoj glas dalo ili
HDSSB-u ili Građanskoj stranci Željka Keruma. U takvim okolnostima - kad
HDZ-u ostaju vjerni samo oni koji za nj glasuju pod svaku cijenu, često
i preko svoje volje, a otuđeni, kod raspada HSP-a i anemije HSS-a, ili
glasuju za neku od manjih stranaka ili ostaju kod kuće, žestoko
protestirajući što nemaju za koga glasati s izgledom da će taj s
njihovim glasom i pobijediti - HDZ, bez unutarnje obnove i bez uloge
stranke koja okuplja sve desne frakcije, nema izgleda da pobijedi ni na
sljedećim izborima.
Neka se nitko ne zavarava, ni poraženi
ni pobjednici na prošlim predsjedničkim i parlamentarnim izborima.
Izbornim igrama, krivnjom «crnih» koji su poraženi i krivnjom «crvenih»
koji su pobijedili, povrijeđeno je i poniženo više od sedamdeset
postotaka hrvatskog biračkog tijela, više od dvije trećine hrvatskog
naroda. Zar to nekomu treba? Teško «crvenim» pobjednicima ako to
nezadovoljstvo napusti rezignaciju i krene u revolt; a zajedničkoj
državi i «crvenih» i «crnih» zadržati stabilnost u slučaju revolta bit
će i još teže.
Na prvom mjestu duhovna obnova
opustošene stranke, na način kako je govoreno u većem dijelu ovih
natuknica, a odmah potom HDZ kao vodeća konzervativna politička
formacija s primarnom ulogom da oko sebe okuplja sve druge stranke
sličnih svjetonazora, ne oduzimajući pri tom ni jednoj od njih njezinu
individualnost, prošlost i specifičnosti. I ne zaboraviti da su
svjetonazori važnija spojnica i razdjelnica u hrvatskom višestranačju od
gospodarskih programa što ih stranke donose! Ovo potonje je, bez obzira
na značenje stranačkih gospodarskih programa, podvala lijevih da bi
razjedinili konzervativno biračko tijelo i da bi, kao što im je mnogo
puta uspjelo, zadržali vlast. Zato je za pohvalu – sa žaljenjem da to
nije učinjeno mnogo prije dana izbora i da nije bilo sveobuhvatno –
koaliranje HDZ-a s Građanskom strankom Željka Keruma i s DC-om. A za
pohvalu je posebno što je na izbornu listu HDZ-a uvršten Miroslav
Tuđman! U prva dva slučaja to je putokaz kako bi se moglo animirati i
usmjeriti čitavo konzervativno biračko tijelo, a u trećem to je jamstvo da će se u HDZ ponovo vratiti politička misao njezina osnivača.
Prostor da se u tom pravcu nakon
proteklih izbora nešto napravi u okviru Sabora i tako udari temelje
koaliciji za naredne izbore nije velik, ali on postoji. I toliki koliki
je, trebao bi biti iskorišten:
a) Utemeljiti klub ujedinjene
konzervativne opozicije u kojemu bi se uz HDZ našla dva zastupnika
Kerumove Građanske stranke, jedan zastupnik HSS-a, jedan zastupnik
pravaša (Ruža Tomašić) i jedan zastupnik DC-a, kad dođe vrijeme njegove
polovice mandata.
b) Istovremeno sa strane HDZ-a ukloniti
personalne prepreke – jer svjetonazorske nikad nisu ni postojale, a
nakon silaska HDZ-a ne postoje ni programske – radi približavanja
HDSSB-u. Dosadašnja retorika između HDZ-a i HDSSB-a postat će
bespredmetna, a personalni animoziteti mogu se prevladati ili
smanjivanjem animoziteta ili marginalizacijom osoba koje će na tom
animozitetu ustrajavati. Svakako, u tom bi pravcu, u pravcu
prevladavanja razdjelnice, nastale najvećim dijelom na personalnoj
osnovi, HDZ trebao napraviti prvi korak, sa ciljem objedinjavanja ili
bar suradnje dviju stranaka.
Ivan Aralica
Hrvatski list
Hrvatski list
Primjedbe