25 srpnja, 2011

"DUBOKO SAM UVJEREN DA NI MRAV U BRAZILSKOJ DZUNGLI NE KRENE LIJEVO ILI DESNO BEZ BOŽJEG ZNANJA"

Intervju s Zvonkom Bušićem objavljen je u Hrvatskom slovu
busic3U životu su me vodile dvije snažne strasti: želja za slobodom, a kako sam rođen kao Hrvat, onda je to hrvatska sloboda, te želja za spoznajom.
Gospodine Bušiću, život ste posvetili borbi za hrvatsku slobodu. Danas ste za veliku većinu Hrvata simbol te hrvatske borbe za slobodu, no za jednu vrlo glasnu manjinu ste ''terorist''. Nedavno je splitski kolumnist i književnik Ante Tomić za vas napisao: ''Morate naći nekakvu laž u koju ćete vjerovati da biste podnijeli narančasti robijaški kombinezon i šest kvadrata ćelije, ali laž koja je držala Zvonka Bušića, smisao kojim je on ispunio besmisao svoga mizernog življenja, gotovo je komično nevjerojatan. Ne viđate zaista svaki dan nekoga tako nesvjesnog sebe i vlastite važnosti kao što je ovaj nesretnik, koji je tri desetljeća čamio u američkom pržunu tvrdo uvjeren kako mu je učinjena nepravda …''Ono što je za Tomića laž, za vas je očito bio cilj vrijedan svake žrtve. Dugogodišnje robijanje za neki cilj Tomiću je besmisleno, kako međutim vi gledate na svoja tri desetljeća provedena u zatvoru? Čemu vas je zatvor naučio?
Filozofsko je pitanje što je život, što hoćemo, kao ljudi, kao pojedinci i kao pripadnici zajednice. Na moje shvaćanje života i smisla presudno su utjecali grčki filozofi, posebno Platon. Roditelji koji su nas rodili, narod kojem pripadamo, podneblje, biološki i intelektualni potencijal koji posjedujemo, sve nam je to dano. Nismo za to zaslužni niti krivi. E, sada s tim nezasluženim darovima i ograničenjima svaki se misleći pojedinac pita što bi on u životu mogao i trebao postići, što vrijedno za sebe i druge može učiniti? Svi smo smrtnici, to je neupitna istina i neizbježna činjenica koju valja ukalkulirati u svako promišljanje vlastitog života. Stoga je i glavna težnja svakog čovjeka da nadvlada činjenicu vlastite smrtnosti. Po Platonu, to je moguće postići na dva načina: kroz djecu, dakle biološko potomstvo, i kroz slavna djela. Važnost ovog prvog, biološkog načina je da se kroz njega realizira zajednica, osjećaj pripadnosti, svetost naroda. Što se tiče drugog načina, Platon navodi Homerov primjer. Kaže, ne znamo je li Homer imao bioloških potomaka, ali ga se sjećamo kroz njegova djela, na neki ga način tako prizivamo u život. No djela ima različitih, neka djela koja se dugo pamte ne pamte se po dobru, nego po zlu. Herostrat je zapalio Artemidin hram želeći da na taj način sačuva svoje ime za vječnost. Na neki način uspio je u tome, mi ga se i danas sjećamo, zar ne? Ali je li to uistinu ''preživljavanje'' koje želi većina ljudi? Mislim da nije. Mislim, zapravo uvjeren sam da čovjek po svojoj naravi želi služiti dobru. Ali život je stalna borba i ostati na ispravnom putu nije lako. Čovjek je često slab, lako se prepušta užicima, boji se napora, udaraca života, boli, patnje. Međutim, živi li više onaj tko pati ili onaj tko uživa? To je, po meni, pravo pitanje! Osobno smatram da je križ istinski život, da, život je patnja i patnja je život! Koliko god želim mladim generacijama da izbjegnu patnju i tamnu stranu života koju smo mi stariji imali prilike upoznati u burnim vremenima prošlog stoljeća, mislim da će tako ostati na neki način uskraćeni ako i oni ne prođu kroz kušnje. Kierkegaard ispravno zaključuje da je onaj tko nije osjetio gorčinu života promašio njegov smisao. Dostojevski također drži da su patnje i stradanja jedini pravi izvor dubokih spoznaja. U tom smislu, kolikogod se strašnom činila moja kazna, ja sam čovjek sudbini i Bogu zahvalan što sam je imao priliku doživjeti i nadživjeti. Plodovi mog teškog životnog puta nemjerljivi su aršinima rutiniranog građanskog života. U zatvoru sam nadvladao svoje slabosti, strahove, pobijedio vlastiti ego, a upravo je ego glavni razlog naših nezadovoljstava. Mi smo ljudi tako slabi, krhki i ranjivi, kako u duhovnom tako i u fizičkom smislu, u usporedbi s drugim živim bićima čovjek je najslabiji i od prirode najneopremljeniji za život, a treba mu i najviše vremena da odraste, dosegne snagu i zrelost. I tada kada smo u naponu snage, umislimo da smo nešto, zaboravimo svoje ranjive početke, a naročito zaboravimo da za neko vrijeme opet od nas neće ostati ništa ako se odreknemo besmrtnosti duše. Zato bi svakom čovjeku dobro došlo da ga život prizemlji i podsjeti ga njegovu ranjivost, i u toj novoj spoznaji samoga sebe da pročisti vlastitu dušu te da u svjetlu tih novih spoznaja ponovo izgradi vlastiti ego jedne druge vrste. Samo oni ljudi koji prođu ovaj proces spremni su sretno i uistinu slobodno živjeti. Da, zahvalan sam sudbini za zatvor.
Niste se osvrnuli na Tomićeve opaske?
Dobro, ne poznajem tog Topića …
Tomića! 
Ispričavam se, Tomića. Nisam čitao taj njegov napis, ali rekli su mi neki poznanici da je nešto pisao o meni. Kažete da je književnik, nisam čitao njegove knjige pa tako ne mogu ništa o njemu kao piscu reći. Međutim, poznat mi je taj milje iz kojeg izlaze njegovi uradci. Nevolja je što u našoj društvenoj javnosti ne postoji dijalog, postoje ušančeni tabori koji se prepucavaju bez želje da uistinu diskutiraju. Ja sam, recimo, spreman raspravljati i s tim Tomićem o bilo kojoj temi, ali to u našim medijima izgleda nije moguće. Šteta, ljudi se ne moraju slagati, ali je za uravnotežen društveni život zajednice nužno da predstavnici različitih mišljenja slobodno i neometano raspravljaju, zastupaju svoje stavove, ali i razmotre protuargumente. No to nije problem samo našeg društva, nego i širi, globalni problem …Kad taj Tomić iznosi svoje mišljenje kao konačnu istinu, to je pretenciozno. Svi ljudi na svijetu su subjektivni,. Nitko nema objektivan uvid. Mi smrtnici možemo se jedino kroz ljudski dijalog i toleranciju primaknuti objektivnoj istini, ali nikada je nećemo dosegnuti. Problem je današnjeg svijeta što moćnici svoju subjektivnu istinu nameću svijetu kao objektivnu snagom oružja i novca. Zaboravili smo sokratovski dijalog. Doduše, i ja skoro zaboravih da su i Sokrata na kraju osudili na smrt. Oni koji imaju moć očito su uvijek zazirali od dijaloga. I da me ne biste krivo shvatili, ne smatram ja tog Tomića, iz Prološca je, je li, nikakvim moćnikom, ali da služi moćnicima, odnosno njihovoj ekspozituri u Hrvatskoj, to je vjerojatno točno.
Gospodine Bušiću, s vama je u otmici aviona sudjelovala vaša supruga Julie i ostala vam je odana tijekom svih ovih godina. Koliko vam je ona, ako mi je dopušteno takvo pitanje, pomogla da preživite sve nedaće i stradanja?
Neizmjerno! Julie je mom životu dala dimenziju bez koje bi on možda bio sveden samo na borbu za politički ideal. Veliki su na nju vršeni pritisci da se distancira od mene, ali Julie je jaka žena, jaka osobnost. Sudac Brumen bio je sklon Julie, volio ju je kao kćer, smatrao je da je ona na neki način pod mojom kontrolom, rekao joj je čak da on misli kako bi ona, kada bih joj ja to naredio, pucala u nedužne ljude. Kad mi je to pričala, priupitao sam je u šali bi li to uistinu učinila, na što mi je odgovorila da je nemoguće da ja takvo što tražim od nje, jer to onda ne bih bio ja, ne bih bio čovjek kojeg je zavoljela. I bila je potpuno u pravu. Sve što sam poduzimao u svom životu bilo je planirano tako da se rizik za druge svede na minimum. Zato sam i oteo avion koristeći lažno oružje i blef. Znao sam da stvari uvijek zbog sitnice mogu krenuti u krivom smjeru, stoga sam odlučio eliminirati svaku mogućnost da dođe do krvoprolića. Na žalost, tragedija se dogodila, da tako kažem, na sporednom kolosijeku cijele akcije. Eksplodirala je bomba za koju sam dao detaljne upute i koja, da nije bilo grube grješke u postupanju policije, nikako nije mogla ugroziti ničiji život. I danas o tome često razmišljam i čini mi se da u cijelom tom slučaju postoji nekoliko nejasnoća koje bi se mogle shvatiti i kao indicije da se sve to i nije baš sasvim slučajno dogodilo. No, s druge strane čovjek mora posjedovati nešto što se zove moralna hrabrost ukoliko se upušta u opasne pothvate. Da bi posjedovao moralnu hrabrost, čovjek mora vjerovati u svoj ideal, mora biti vjernik, inače neće biti u stanju preuzeti odgovornost za sebe i za druge. Nema u meni nikakva fanatizma ni brutalnosti, ali držim da ima čvrste vjere i moralne hrabrosti. Nastojao sam uvijek čuvati one oko sebe, zato je otmica i bila vrlo kontrolirana akcija, znao sam da se putnicima ne može ništa opasno dogoditi, a moji suborci su bili upoznati s rizikom koji preuzimaju, ali su, kao i ja, čvrsto vjerovali da je cilj koji želimo postići vrijedan tog rizika. Što se mene osobno tiče, za svoje ideale sam bio tada kao i danas spreman dati život. Uostalom, časna smrt te i vodi u život.
Međutim, što se vašeg pitanja tiče, moram dodati i da mi sudbina nije bila sklona i podarila mi Julie, ja bih svejedno izdržao sve kušnje. Nikada nisam posumnjao u svoje ideale iako sam uvijek bio otvoren novim spoznajama. I kada bih bio potpuno sam, opet ne bih posumnjao jer sam svjestan one Kranjčevićeve: Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.
Recite mi kako je uopće došlo do toga da ste napustili studij i emigrirali u Austriju?
Emigrirao sam 10. lipnja 1967. nakon Deklaracije. Bio sam tada dosta aktivan u studentskom životu, skupljao sam potpise podrške Deklaraciji među studentima. Postojale su neke naznake da bih mogao biti uhićen, da budem iskren nije mi se trunulo u komunističkim zatvorima bezveze. Već tada sam znao da ako jednom i zaglavim u zatvoru, da ne želim da to bude bez da sam išta konkretno napravio. U Beču sam se odmah uključio u rad hrvatske političke emigracije. Bilo je to burno revolucionarno vrijeme, živjeli smo punim plućima. Tada sam upoznao i Julie. Drugovao sam dosta s Benjaminom Tolićem, zajedno smo planirali ići u Ameriku, tamo djelovati.
Kako ste živjeli one godine prije otmice, što vas je nagnalo na taj čin?
Napeto sam živio tih godina, vrlo napeto. Bio sam u duševnom i umnom stanju paranoje. Udba nas je pratila i progonila kao zvijeri. Dosta je ljudi bilo ubijeno, Ševo, Josip Senić …Za Senićevu smrt saznao sam u vlaku iz novina, a putovao sam upravo na sastanka s njim. Počeo sam shvaćati da ni ja neću još dugo ako nešto ne poduzmem. S druge strane Udba je stalno u emigrantske krugove ubacivala razne glasine i dezinformacije proglašavajući ljude doušnicima i slično. U jednom trenutku takve su glasine počeli širiti i o meni. Jednostavno, znao sam da nešto moram poduzeti kako bih skrenuo pozornost svijeta na hrvatsko pitanje. Znao sam isto tako da ako to ne učinim uskoro, možda neću moći učiniti više nikada jer će me ubiti ili onemogućiti na drugi način.
Nakon 40-tak burnih i teških godina još se niste umorili, ovih dana objavili ste skupa s još sedam uglednih ljudi različitih profila Proglas za Dan državnosti. U tom Proglasu pozivate Hrvate na okupljanje oko tzv. treće opcije oko Glavnog stožera kojemu ste vi na čelu. Zanimljivo je da ste na politički angažman uspjeli pridobiti ljude koji su i dosada jasno iznosili svoje stavove, ali se nisu željeli aktivno uključiti u politička zbivanja, primjerice Marka Perkovića Thompsona i poznatog znanstvenika Pavunu, a tu su i političari iz različitih grupacija, povjesničar Josip Jurčević iz Hrasta, general Sačić, vođa stranke ABH, demokršćanin Goran Dodig i drugi. Što vas je ponukalo na takvu političku akciju i kako vidite političku situaciju u Hrvatskoj danas?
Vladajuće strukture u zadnjih deset godina suodgovorne su za ovakvo stanje, gospodarsko i političko. Svi predstavnici političke elite toga moraju biti svjesni, suodgovorni su za ponižavanje i progon branitelja, urušavanje suvereniteta, prodaju nacionalnog blaga, podijeljenost u narodu, apatiju, maćehinski odnos prema dijaspori i Hrvatima u Bosni i Hercegovini … Sustavno se nameće krivnja Hrvatima zato što su se obranili od agresije, tako se ubija duh u hrvatskom čovjeku i narodu. Ovo što smo poduzeli tek je povjetarac, koji će se, vjerujem, pretvoriti u buru koja će rastjerati ovu zagušljivu jugovinu i raspaliti plamen, onaj legendarni hrvatski plamen u srcima i dušama Hrvata. No prede nama je još puno posla!
Za kraj, gospodine Bušiću, recite mi smatrate li se vi sretnim čovjekom?
Tim pitanjem kao da nas vraćate na početak našeg razgovora. Odmah da odgovorim, da, smatram se sretnim čovjekom. Kao što već rekoh, zahvalan sam Bogu i sudbini za sve što sam doživio i preživio. U životu su me vodile dvije snažne strasti: želja za slobodom, a kako sam rođen kao Hrvat, onda je to hrvatska sloboda, te želja za spoznajom. Uz to sam po naravi nemiran, pustolovan duh, Hrvatska mi je zapravo dobro došla, ona mi je pružila dostojan razlog za borbu i životnu pustolovinu. To je kao da se netko, po prirodi predodređen za alpinista, rodi u podnožju Himalaja! Onu drugu, kontemplativnu stranu svoga bića zadovoljavao sam čitanjem i razmišljanjem. Mnoge sam istine našao u knjigama, ali one ne bi vrijedile ništa da ih vlastitim životom nisam iskušao, potvrdio. Goethe na jednom mjestu kaže kako, da bismo sebe našli u vječnome, naše osobno, naš ego mora nestati. Sebe dati jedini je istinski užitak. Ja sam se davao životu, nisam se žalio, a život mi je bio sklon, nije me štedio! Thomas Robertson u knjizi ''Human Ecology'' (1947.), koju sam prvi put čitao u zatvoru, upozorava na središnju tajnu i paradoks ljudskog života. Ta tajna i paradoks ljudskog života je u tome da je najnesebičniji onaj pojedinac koji najrevnije traži vlastito spasenje. Ako ga nađe, on postaje integriran, svjestan i nesebičan, sposoban uživati u davanju. I svakako, to podrazumijeva vjeru, nema spasenja bez vjere. Ja sam duboko uvjeren da ni mrav u brazilskoj džungli ne krene lijevo ili desno bez Božjeg znanja.
HRsvijet
Objavi komentar