SAMO ISTINA ĆE NAS OSLOBODITI

jurcevic_s_dnevnohr
Od 2000. g. je počelo najkriminalnije razdoblje suradnje, jer je od tada pripremljena i provođena strategija suradnje s Haškim tužiteljstvom a ne sa Sudom. Ta kriminalna djelatnost je čak protivna i Ustavnom zakonu i osnovnim pravnim načelima, jer je tužiteljstvo stranka u sudskim postupcima.
Hrvatska je društvo neznanja
Prvostupanjskom presudom trojici hrvatskih generala u Hagu započeo je proces suočavanja hrvatskih građana s cjelovitom istinom i dijelovima istine o hrvatskom društvu i hrvatskoj državi. Budući je ta istina krivotvorena u iznimno velikim razmjerima i dimenzijama, suočavanje s istinom bit će iznimno složeno, dugotrajno, iznenađujuće i bolno. Nažalost, brojne ranije i manje bolne prigode za suočavanje s istinom smo propustili, te smo došli do ove teške razine s koje tek počinjemo. U tome smislu, pored svih golemih šteta, može se tražiti i tračak korisnosti u prvostupanjskoj haškoj presudi.
Prastara je i općevažeća izreka: „Znanje je moć“. Ta se jednostavna istina temelji na dubokoj mudrosti teoretskih promišljanja najvećih umova ljudske civilizacije, kao i na mnogobrojnim praktičnim iskustvima iz povijesti ljudske civilizacije. Sukladno tome nastala je i izreka koja kaže: „Najveća laž je ona laž koja se predstavlja kao istina.“
Obje izreke je nužno imati u vidu, ako se želi početi suočavati sa sadašnjom situacijom u Hrvatskoj. Naime, hrvatsko društvo se stoljećima držalo u neznanju, s osnovnim ciljem da moć u Hrvatskoj ostvaruju izvanhrvatski i protuhrvatski interesi. Neznanje se nije u Hrvatsku samo uvozilo, nego je najopasnije što su i institucije u Hrvatskoj, protokom višestoljetnog vremena, sve više pristajale proizvoditi neznanje, nanoseći i reproducirajući pregoleme, dugotrajne i raznovrsne štete hrvatskome društvu.
Naslage neznanja u Hrvatskoj su višegeneracijske i višedimenzionalne. One su duboke, široke i visoke, te međusobno isprepletene i međuovisne. Zbog toga je neznanje u Hrvatskoj duboko ukorijenjeno u duhu, umu, psihi, mentalitetu i emocijama mnogobrojnih pojedinaca, te gotovo svih organizacija i institucija.
Zbog svega naznačenog je suprotstavljanje neznanju u Hrvatskoj iznimno, složeno, teško i opasno, jer se sudara s veoma osmišljenim i izgrađenim izvanhrvatskim interesima, te sa svim vrstama unutarhrvatskih otpora koji proizlaze iz naopake strukturiranosti institucija u Hrvatskoj i iz iracionalne prirode neznanja, predrasuda, stereotipa i zabluda.
Tko god je u Hrvatskoj pokušavao ili se pokušava suprotstaviti neznanju nailazio je i nailazi na sve vrste očekivanih i velikih problema, koji su tipični za takove situacije, jer oni koji su konzervirali svoju moć u Hrvatskoj nastoje je makijavelistički očuvati - svim sredstvima.
Kompleks manje socijalne i nacionalne vrijednosti
Među najveća opća osnovna neznanja u Hrvatskoj svakako pripada stereotip kako je Hrvatska mala – po površini teritorija i broju stanovnika – pa zbog toga navodno nemože biti samostalne hrvatske države. Ili, ako Hrvatska već i može biti samostalna država, onda to navodno nije nikako dobro, ni za Hrvatsku niti za cijeli svijet. O nerazumnosti ove besmislice – tj. kompleksu manje socijalne i nacionalne vrijednosti -moglo bi se nadugačko teoretizirati.
No, za rušenje ovog stereotipa najsnažnija je činjenica da su i u starijoj i novijoj povijesti postojale, te da i danas postoje uspješne države koje su – po broju stanovnika i površini teritorija – slične ili znatno manje od Hrvatske. Za to je najbolji, te vremenski i prostorno najbliži, primjer Republike Slovenije, koja je više nego dvostruko stanovništvom malobrojnija i površinom manja od Republike Hrvatske (RH).
Uz to, Slovenija je prvi puta postala samostalna država 1991. g., što je sigurno bio identitetski i politički nedostatak u odnosu na hrvatsku povijest. Slovenija je, kao i Hrvatska, izašla iz istoga totalitarizma kao i Hrvatska, te su obje zbog toga naslijedila i mnoge slične probleme. Međutim, Hrvatska je sada pred društvenim, nacionalnim i državnim rasulom, a Slovenija je veoma stabilna država sa sve snažnije konstituiranim državnim i nacionalnim interesima.
Prvenstveni razlog te goleme razlike je u kakvoći upravljačkih struktura  u Sloveniji i u Hrvatskoj. Slovenske institucije su veoma samosvjesne, suverene, obrazovane, nacionalne i socijalne, a institucije u Hrvatskoj su potpuna suprotnost svemu tome. Tu dramatičnu razliku proteklih dvadesetak godina možemo svakodnevno prepoznavati u svim vrstama međudržavnih slovensko-hrvatskih odnosa: graničnih, političkih, gospodarskih itd.
Osnovna hrvatska haška određenja
No, vratimo se hrvatskim haškim problemima. Nakon nedavne objave prvostupanjske presude i sve žešćeg i artikuliranijeg nezadovoljstva velike većine hrvatskih građana, u upravljačkim strukturama u RH se razvija sve veća panika i raznovrsni bijeg od odgovornosti. Zajedničko obilježje ove panike i bijega jest ponavljanje ili proizvodnja još većih količina neznanja.
Jednim smjerom neznanja se nastoji bitno umanjiti svijest o svekolikim katastrofama koje će po hrvatsku budućnost imati haške presude (tim smjerom idu svi dijelovi Haške mreže). Drugim smjerom neznanja se želi očuvati javna iluziju kako će se svi problemi riješiti u žalbenom postupku (glavni zastupnik ovoga smjera je Vlada RH na čelu s J. Kosor).
Trećim smjerom se odgovorne skupine i pojedinci međusobno optužuju, kako bi umanjili svoju odgovornost i prikrili svoje sudioništvo (najglasniji u ovom smjeru je S. Mesić). Četvrtim smjerom se najviše vrijeđa zdravu pamet hrvatskih građana jer se tvrdi kako su protupravnosti, laži i veleizdaja bili navodna pravna i časna obveza svih državnih dužnosnika i građana RH (glavni zastupnici ovoga smjera su I. Josipović i V. Pusić).
Peti smjer je šutnja i promjena fokusa, kao poseban oblik javnoga govora (u ovom smjeru je najveća gužva; od M. Bajića do J. Perkovića, J. Manolića i ostalih znanih i neznanih pozadinaca).
U toj raznovrsnoj i sve zgusnutijoj halabuci nastoji se prikriti cjelovita istina i njeni dijelovi, te zamoriti javnost do iscrpljenosti u kojoj će se odustajati od suočavanja s istinom.
Kako bi se pridonijelo da taj plan ne uspije potrebno je sažeto izreći nekoliko osnovnih neupitnih istina.
Prvo, u slučaju „trojice“ i „šestorice“ stvarno se sudi hrvatskoj državi pod optužbom da je nastala na najgorim vrstama ratnih zločina. To znači da se sudi svim hrvatskim državljanima i hrvatskoj budućnosti.
Drugo, u žalbenom postupku pravnim se sredstvima nemože i neće biti uklonjena jedina temeljna točka optužnice, a to je da je Republika Hrvatska „udruženi (ili „zajednički“) zločinački pothvat“ (UZP ili ZZP). Za optužene pojedince je važna visina kazne, ali za RH je jedino važno što će se osuđujuća presuda (bez obzira na visinu kazne) temeljiti na „zajedničkom zločinačkom pothvatu“.
Treće, bilo koju korist za RH ili pojedine optuženike nesmije učiniti ni jedan pojedinac ili sadašnje skupine u institucijama RH, koji su sudjelovali u građenju teze o „zajedničkom zločinačkom pothvatu“. Ako, kojim slučajem, bilo tko od njih to i pokuša učiniti, odmah će završiti prema poučku detronizacije „Sanader“, ili prema još gorim i ovdje viđenim poučcima. Naime, svi oni su „zapakirani“ korupcijom ili drugim uobičajenim načinima.
I četvrto, najvažnije: sve ključne hrvatske državne institucije i ključni pojedinci su bitno, sustavno i dugotrajno zajednički sudjelovali u izgradnji haške teze da je RH zapravo „zajednički zločinački pothvat“. Osim njih, u to su na različite načine bile uključene ili uvučene brojne niže institucijske razine u RH i mnogobrojni pojedinci u njima. Zapitajmo se, tko je to u institucijama RH odustao od toga protupravnoga i prljavoga posla, te to javno izrekao i odbio izvršiti veleizdajničke naloge?
Ključne institucije i pojedinci
Hrvatski je sabor, kao formalno najviše tijelo vlasti, donosio niz presudnih katastrofalno destruktivnih zakonodavnih odluka, i/ili je imenovanjima, nečinjenjem i na druge načine pokrivao sve haške i druge deformacije institucijskog sustava u RH. Između ostalog, već krajem ljeta 1992. g. Sabor je donio prvi zakon o oprostu, a u proljeće 1996. g. je izglasan i ključni protuustavni Ustavni zakon o suradnji s Haškim tribunalom, koji je otvorio sva kasnija haška i druga vrata svih veleizdaja i rušenja suverenosti RH.
Sve Vlade RH, od 1996. g., su formalno i stvarno bile operativni nositelj tzv. suradnje s Haškim tribunalom, a za tehničke poslove je osnovan i poseban Ured Vlade.
Od  2000. g. je počelo najkriminalnije razdoblje suradnje, jer je od tada pripremljena i provođena strategija suradnje s Haškim tužiteljstvom a ne sa Sudom. Ta kriminalna djelatnost je čak protivna i Ustavnom zakonu i osnovnim pravnim načelima, jer je tužiteljstvo stranka u sudskim postupcima.
S time je bila zapečaćena sudbina svih optuženika, ali i sudbina RH, jer je u toj strategiji državni sustav RH postao izvršitelj svih – istražnih, procesnih, političkih, medijskih i drugih - naloga Haškog tužiteljstva. Glavni haški tužitelji i tužiteljice su od tada imali status božanstva kod svih ključnih pojedinaca u sustavu vlasti RH, jer je osobna karijera svih njih ovisila o volji i mišljenju Haškog tužiteljstva.
Vlada RH je čak i sama proizvodila lažne dokaze kako bi pojedini Hrvati mogli biti osuđeni u Hagu, a najveća žrtva tih krivotvorina je Dario Kordić. Iako je ovaj skandal premašio traženja Haga i naknadno je dokazan u Hagu, nije se promijenila ni sudbina D. Kordića, niti se u Hrvatskoj itko od nadležnih osvrtao na tu zastrašujuću činjenicu, što zorno svjedoči o dubini duhovne i upravljačke krize u kojoj se nalazimo.
Kriminalnu strategiju suradnje s Haškim tužiteljstvom su pripremili i formalno usvojili Vlada RH i Hrvatski sabor, a glavni stručni dio posla odradio je Ivo Josipović, koji je prijedlog strategija najprije poslao na uvid Haškom tužiteljstvu, a tek potom Vladi i Saboru. Zbog tih i sličnih poslova Haška mreža je I. Josipovića nagradila kandidaturom i pobjedom na predsjedničkim izborima u RH, te sve njegov dosadašnje poteze treba razumijevati iz te činjenice.
Bivši Predsjednik RH (S. Mesić) je dva mandata na mjestu predsjednika RH „kupio“ suradnjom s Haškim tužiteljstvom, a u tome se posebno ističe njegovo krivokletstvo, tj. lažno svjedočenje u korist Haškog tužiteljstva. O tome postoji i dokumentirana knjiga, no to u Hrvatskoj nije ni okrznulo moć Haške mreže.
Državni odvjetnik Mladen Bajić je postao jedan od ključnih i najmoćnijih operativaca Haškog tužiteljstva i Haške mreže u RH. Nakon duge stagnacije, dogodio se prije desetak godina munjeviti skok karijere i (pre)dugi opstanak M. Bajića na iznimno moćnom mjestu Glavnog državnog odvjetnika RH. Bajić je ulaznicu u Hašku mrežu „kupio“ više nego sramotnim odrađivanjem slučaja Lora.
Haška mreža je u RH - prema haškim kriterijima - obučila i instalirala dio državnog odvjetništva i pravosudnog sustava za tzv. nacionalna suđenja za ratne zločine. U brojnim optužnicama i presudama tog „hrvatskog“ pravosudnog sustava izrečene su daleko besmislenije, sramotnije i teže inkriminacije na račun RH, nego što je to izrekla nedavna prvostupanjska presuda u Hagu.
Ako neko prvostupanjsko vijeće u RH ne pristane sudjelovati u veleizdajničkoj montaži Haške mreže, tada na scenu stupa korumpirani Vrhovni sud RH, koji do besvijesti ponavlja suđenje dok se ne pronađe sudsko vijeće koje će ispuniti želju Haške mreže. Glede ovoga najupečatljivije je suđenje u slučaju Hrastov.
Ustavni sud RH je rekao sve o sebi činjenicom da već 15 godina šuti o ustavnoj tužbi koja je podnesena protiv Ustavnog zakona o suradnji s Hagom.
Posebno je teško, ali i neophodno važno, suočiti se i sa činjenicom da je proces razaranja hrvatske države započeo  - vremenski i sadržajno - usporedo s procesom njezina nastajanja i obrane. O tome potpuno jasno svjedoči i ova hrvatska haška dimenzija. Naime, nedvojbeno je da su velike količine dokumenata – uključujući i ključne državne tajne - stizale u Hag i godinama prije 2000. godine, a dostavljali su ih moćni dijelovi strukture i moćni pojedinci iz političke i izvršne vlasti te obavještajnih službi RH.
O svemu tome uskoro će - radi svojih potreba i interesa - javno konkretno i argumentirano progovoriti različiti dijelovi Haškoga tribunala.
Na koncu ovoga kolumnističkog pregleda treba istaknuti još jednu iznimno važnu činjenicu. A ta je, da su veliki i ključni dijelovi obrana optuženih Hrvata bili dijelovi Haške mreže, te su također radili na štetu svojih branjenika, a s time i na štetu RH. Ovu temu je osobito važno otvoriti i s njome se suočiti tijekom žalbenog postupka, kako se u njemu ne bi nastavili vući katastrofalni potezi obrana. Primjerice, i pravno i laički je znakovito, da su se obrane trojice bavile svim i svačim samo ne rušenjem jedine glavne točke optužnice, tj. „udruženim zločinačkim pothvatom“. To se nikako ne može tumačiti njihovim neznanjem ili „naivnošću“.
Prema svemu naznačenom može se zaključiti da u institucijskom sustavu RH  godinama zaista postoji golemi udruženi zločinački pothvat, koji sustavno djeluje protiv interesa države Republike Hrvatske i hrvatskoga društva. Hrvatski građani su odgovorni suočiti se u punoj mjeri sa ovom činjenicom.
Suočavanje s istinom obuhvaća i rješavanje problema, ili uskoro neće biti ni hrvatske države, a potom niti hrvatskoga društva. Budimo svjesni biblijske mudrosti: „Samo istina će nas osloboditi“.
Josip Jurčević
Članak je preuzet s Dnevno.hr
1 komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE