JESMO LI SVI MI RATNI ZLOČINCI?
JESMO LI SVI MI RATNI ZLOČINCI?
Kronologija kapitulacije pred zločinačkom Haškom mrežom
Haški tribunal je svojim dugim djelovanjem izokrenuo svoju osnivačku svrhu, jer ni nakon 18 godina nije ni odredio niti osudio glavne zločince, te je njegovo djelovanje destimulativno za širenje povjerenja u međunarodno pravosuđe i veoma poticajno za nova činjenja ratnih zločina.
Službeno je najavljeno da će 15. travnja sudsko vijeće Međunarodnog kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije (MKSJ) u Hagu izreći prvostupanjsku presudu u slučaju trojice hrvatskih generala (Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač). U dogledno vrijeme iza toga, drugo vijeće istoga suda ce izreći prvostupanjsku presudu u slučaju šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić).
Situacija iščekivanja 15.04. se u Hrvatskoj napinje do usijanja, kao da je presuda Haškog tribunala rezultat nekog kola sreće u kojem „miš bijeli sreću dijeli“. A presuda je zapravo rezultat veoma sustavnog, dugotrajnog i krajne preciznog građenja različitih – političkih, gospodarskih i geostrategijskih – interesa u jugoistočnoj Europi, u ostvarivanju kojih je Haški tribunal jedan od glavnih instrumenata. Ako se s ikavom ozbiljnošću pratilo djelovanje Haškog tribunala, a naročito tijek svega što se događalo s procesuiranjem „trojice“ i „šestorice“, tada nema nimalo neizvjesnosti glede rezultata skore prvostupanjske presude.Međutim, slučaj „trojice“, a naročito dio koji se odnosio na generala Gotovinu, u hrvatskom političkom, medijskom i drugačijem javnom životu je uporno, godinama predstavljan krajnje neobjektivno i manipulativno, te je većina javnosti neopravdano opijena neizvjesnošću. Nažalost, svi potezi, do najsitnijeg u slučaju „trojice“ svjedoče da su naznačeni udruženi interesi izgradili tešku osuđujuću presudu Hrvatskoj, tj. generalima Gotovini, Čermaku i Markaču. Usprkos činjenicama, te standardima i normama međunarodnog prava. Uostalom, zar se smije biti toliko naivan, pa misliti da je Haška mreža godinama sustavno djelovala i da je Haški tribunal svake godine trošio nekoliko stotina milijuna eura da bi na koncu prvostupanjske presude u sudnicu bio pripušten miš bijeli.
Udruženi zločinački pothvat
Kako bi se suočilo s istinom i suprotstavilo ovoj sadašnjoj neutemeljenoj neizvjesnosti koja ima svoje daljnje razarajuće ciljeve, te kako bi se barem donekle pridonijelo trijeznosti koja jedina može spriječiti povratak prošlih pogrešaka u budućnost, korisno je i naznačiti neke važne činjenice.
Dva spomenuta haška sudska procesa - protiv „trojice“ i „šestorice“ Hvata – su od iznimnog političkog, materijalnog, percepcijskog i identitetskog značenja za budućnost hrvatske države i hrvatskog društva. Naime, u oba sudska procesa stvarno se sudi institucijskom sustavu hrvatske države, koja je navodno počinila niz najtežih ratnih zločina protiv države BiH i protiv dijela gradjana srpskog etničkog podrijetla koji su se nalazili na okupiranim dijelovima Republike Hrvatske (RH).Naime, ni jednom od devet optuženih Hrvata se ne sudi prema osnovnim međunarodno-pravnim određenjima ratnih zločina. Odnosno, nijedan nije optužen da je ili počinio ili zapovjedio ratne zločine, ili da je propustio sankcionirati neke zločine za koje je imao saznanja. Isto tako, nijednom od devet optuženih Hrvata se ne sudi sudi u okviru pravnih ovlasti koje je dobio Haški tribunal, koji ima ovlasti isključivo suditi pojedincima a ne državama ili bilo kojim kolektivitetima (institucijama, postrojbama, organizacijama itd.)
Prve točke činjeničnog konteksta optužnice „trojici“ (i na isti način „šestorici“) najasnije kažu da se optuženi terete za ratne zločine jer su „sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu” u kojem je sudjelovalo “mnogo osoba”, među kojima su: “Franjo TUĐMAN (pokojni), predsjednik Republike Hrvatske; Gojko ŠUŠAK (pokojni), ministar obrane Republike Hrvatske; Janko BOBETKO (pokojni), načelnik Glavnog stožera HV-a do 17. srpnja 1995., kada je umirovljen; Zvonimir ČERVENKO (pokojni), načelnik Glavnog stožera HV-a (imenovan 17. srpnja 1995.).“
Odmah potom optužnica dalje navodi: „Sudionici udruženog zločinačkog pothvata koristili su druge ili surađivali s njima, uključujući i one koji su bili pod njihovim zapovjedništvom li stvarnom kontrolom, kako bi omogućili ili izvršili actus reus kaznenih djela ... Među onima koje su sudionici udruženog zločinačkog pothvata koristili ili su s njima surađivali bili su: razni časnici, dužnosnici i članovi hrvatske vlade i političkih struktura na svim razinama (uključujući i one u općinskim vlastima i lokalnim organizacijama); razni čelnici i članovi HDZ-a; razni časnici i pripadnici HV-a, Specijalne policije, civilne policije, vojne policije i drugih sigurnosnih i/ili obavještajnih službi Republike Hrvatske (dalje u tekstu: hrvatske snage); kao i druge znane i neznane osobe.“
Politički sud
Međutim, državne i društvene institucije u Hrvatskoj već 15 godina se odnose krajnje i viseštruko neodgovorno kako prema tim haškim sudskim procesima, tako i prema Haškom tribunalu.Već su neka ranija iskustva, kao i samo osnivanje MKSJ te njegove ovlasti, pravila i samo djelovanje jasno ukazivali da će se raditi prvenstveno o političkom sudu.
MKSJ je osnovan kao ad hoc (privremeni) sud, a osnovalo ga je Vijeće sigurnosti UN-a, koje je naglašeno zastarjela i diskriminacijska institucija u kojoj je etablirana nejednakost između velikih (bogatih i moćnih) i malih (siromašnih) država. Ovlasti suda su kreirali moćni prema svojim interesima, pa MKSJ ima iznimno ograničene ovlasti jer može suditi samo pojedincima i nemože suditi državama i organizacijama, niti može suditi za najteže međunarodne ratne i humanitarne zločine, kao što su zločini agresije i zločini protiv mira. Na taj način ovaj sud praktički unaprijed ne razlikuje nego izjednačava agresora i žrtvu.
Pravila MKSJ su daleko ispod ne samo suvremnih pravnih standarda nego i ispod razine nekih pradavnih pravnih načela. Radi se o pravno neizgrađenom sudu koji tijekom vođenja sudskih procesa voluntaristički kreira pravila u kojima se prema različitim potrebama prelijevaju dijelovi različitih pravnih sustava (tzv. kontinentalnog i tzv. anglosaksonskog). Čak nije razrađen ni sustav (raspon) kazni. No, s motrišta temeljnih ljudskih prava je najgore što osobe koje su više godina bile utamničene, a pravomoćno su na kraju oslobođene odlukom ovoga suda, nemaju pravo na nikakvu materijalnu ili nematerijalnu nadoknadu (satisfakciju): o čemu izravno svjedoče slučajevi višegodišnjih Haških uznika Kupreškića i Josipovića.Tužiteljstvo Haškog tribunala (koje je jedna od stranaka u sudskim postupcima) se medijskim i političkim tehnikama praktično nametnulo kao Sud, te u međunarodnim odnosima postupa kao superinstitucija koja svojim mišljenjem (interesima) arbitrira o sudbinama država i naroda u UN-u EU, MMF-u itd., što je u izravnoj suprotnosti s Poveljom UN-a i nizom drugih međunarodnopravnih dokumenata.
Političkim, gospodarskim i medijskim pritiscima Haški tribunal je afirmirao i nametnuo načelo kako se nevinost mora dokazivati pred Haškim tribunalom, što je protivno višetisućljetnom pravnom standardu da se krivnja dokazuje.
Haški tribunal je uvođenjem tzv. Udruženog zločinačkog pothvata prekršio ovlasti koje su mu dodijeljene, te je uveo golemu pravnu nesigurnost u kojem je optužba (i krivnja) pojedinaca utopljena neprepoznatljivo u kostrukciji kolektivne krivnje, te je mnogim optuženicima praktično onemogućena obrana jer ne mogu odrediti za što su osobno optuženi.
I na koncu Haški tribunal je svojim dugim djelovanjem izokrenuo svoju osnivačku svrhu, jer ni nakon 18 godina nije ni odredio niti osudio glavne zločince, te je njegovo djelovanje destimulativno za širenje povjerenja u međunarodno pravosuđe i veoma poticajno za nova činjenja ratnih zločina.
Kratka kronologija neodgovornosti
Kronologija izravne neodgovrnosti državnih institucija Republike Hrvatske je podugačka, a kapitulacija pred Haškom mrežom se događala sustavnim slijedom koji je protokom vremena postajao sve tragičniji. U tom slijedu se izdvaja nekoliko ključnih (prijelomnih) točaka.Prva i najvažnija prijelomnica bila je 1996. g. kada je hrvatski parlament donio protuustavni Ustavni zakon o suradnji s MKSJ. Na tu protuustavnost ukazuje i činjenica da Ustavni sud već 15 godina ne odgovara na Ustavnu tužbu koju je glede toga podnio tadašnji saborski zastupnik i vrsni pravnik Ivan Gabelica.
Slijedeća prijelomnica se dogodila (2000.g.) nakon dolaska nove vlasti koja je pod pritiscima ali svojom odlukom prihvatila nadležnost Haškog tribunala nad oslobboditeljskim akcijama.
Treći bitna korak u ponor događao se postupno u činu pristanka sve većeg i konačno cjelokupnog državnog institucijskog sustava RH da - bez ikave potrebe i utemeljenja – padne u potpuno ovisnost o Haškom tužiteljstvu.
Četvrti korak je najpripremljeniji i dugoročno najrazorniji; radi se o tome da su dijelovi hrvatskog pravosudnog i drugog sustava obučeni od strane Haške mreže, te su instalirani na moćne položaje kako bi nakon formalnog zatvaranja Haškog tribunala nastavili djelovati prema haškom modelu i sukladno interesima Haške mreže. Proteklih nekoliko godina o tome sve zornije svjedoče sve brojnija uhićenja, progoni i suđenja hrvatskim braniteljima u Hrvatskoj.
Na taj način, prvostupanjska presuda koju će 15. 04. javno objaviti sudsko vijeće MKSJ zasigurno je intimno iznimno bolna i teška hrvatskim generalima i njihovim obiteljima. No, ta presuda je zapravo presuda hrvatskoj državi, te je objektivno iznimno teška svim hrvatskim građanima i hrvatskoj budućnosti.
Stoga, mnogobrojni moćnici u strukturi hrvatskih državnih institucija - koji su uneredili hrvatsku državu i praktično sudjelovali u kreiranju haških presuda – pokušavaju haške presude prikazati kao privatni problem hrvatskih generala, a ne prvenstveno kao bitni problem hrvatske države i hrvatskog društva.
Prema tome, presude koje će izreći Haški tribunal 15. travnja 2011. godine su trenutak našeg hrvatskog suočavanja. Odnosno, moramo napokon razumjeti da se proces svekolikih kvalitativnih promjena u hrvatskim državnim i društvenim institucijama može dogoditi jedino djelovanjem svih građana koji su svjesni svojih građanskih prava te nacionalne i socijalne odgovornosti. A to znači da ne treba nikako podleći trenutnim strastima ili malodušju, nego legalnim izbornim putem u hrvatske institucija treba dovesti stručne i moralne te socijalno i nacionalno odgovorne osobe.
Primjedbe