METAFORA TRAGIČNA POVIJESNOG USUDA HRVATSTVA

Piše: Mate KOVAČEVIĆ 

Na tribini Hrvatsko slovo uživo 22. veljače predstavljena knjiga književnika Tomislava Marijana Bilosnića: KRONIKA O POVRATKU ZVONKA BUŠIĆA U DOMOVINU / Dokumenti, koju su predstavili Mate Kovačević, Damir Pešorda, uz sudjelovanje Zvonka Bušića i Tomislava Marijana Bilosnića i prigodan glazbeni program u kojemu su nastupili Ana Lice, sopran; Zrinka Posavec, mezzosopran, Vatroslav Maltar, bariton, i Eva Kirchmayer-Bilić, klavirska pratnja Hrvatski narod nikad pa ni u najtežim danima svoje krvave povijesti nije oskudijevao slobodoljubivim pojedincima, obiteljima pa i cijelim skupinama, koje se po cijenu velike žrtve pa čak i vlastita života nisu htjele, a ni mogle odreći toga Božjeg dara. Jedan je od takvih Zvonko Bušić

Naraštaji su hrvatskih ljudi sanjali slobodu. Mnogi su se za nju borili, nu, nažalost nikad je nisu uspjeli dočekati. Neki su za nju trunuli po tuđim tamnicama, a cijeli je jedan naraštaj hrvatske mladosti zbog nje smaknut u poratnom jugoslavenskom genocidu i kao stoka zavaljen po masovnim grobištima bivše Jugoslavije. Svi ti progoni, karađorđevićevske uze, boljševičke torture, logori smrti i jugoslavenska masovna smaknuća nisu uspjeli ubiti ideju slobode, koju je Vječni Tvorac usadio u ljudsko srce. Ta ideja se u duši hrvatskoga čovjeka stoljećima oblikovala u iznimno zauzetoj borbi za obranu života, domovinskoga prostora i kulturnoga nasljeđa, a kulminirala je papinskim naslovom Hrvatskoj kao zemlja predziđa kršćanstva. Čitateljima će stranice ove knjige potaknuti različite asocijacije. Neki će možda nostalgično zaključiti kako nema više one mladosti i naboja iz doba borbe za Hrvatsku, drugi pak kako je u njoj sve to davna i nerazumljiva prošlost koja ih se gotovo i ne tiče. Nu zorniji pogled u hrvatsku povjesnicu ili pak nacionalnu književnost mogao bi nam začudo otkriti kako u Hrvatskoj zapravo već cijeli niz stoljeća vrijeme gotovo ništa nije promijenilo. Evo primjerice autor „Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga” fra Filip Grabovac, još je u prvoj polovini 18. stoljeća, zbog pokušaja da upozori tadašnju javnost na nezavidan položaj hrvatstva, osuđen na dugotrajno tamnovanje po mletačkim “pržunima”. Premda je Mletaka već odavno nestalo, fra Filip svojim „Cvitom” i dalje drži baklju na kojoj se i danas grije pokadšto malaksali hrvatski patriotizam. Dakle, čovjek je osuđen na slobodu: može ju prihvatiti, za nju se boriti i ispisivati stranice svoje povijesti ili je pak odbaciti te postati neraspoznatljivi dio nasljeđa, koje se gubi u tami vremena. Hrvatski narod nikad pa ni u najtežim danima svoje krvave povijesti nije oskudijevao slobodoljubivim pojedincima, obiteljima pa i cijelim skupinama, koje se po cijenu velike žrtve pa čak i vlastita života nisu htjele, a ni mogle odreći toga Božjeg dara.
Čitajući Bilosnićevu knjigu o Zvonku Bušiću nameće se također još jedna povijesna analogija, a riječ je o 60-im i 70-im godinama 17. stoljeća, kad je Hrvatska već bila svedena na “Reliquiae reliquiarum”, a obranu njezina dostojanstva preuzele su obitelji Zrinskih i Frankopana. Tadašnji su habsburški vlastodršci računali kako bi, ako iskorijene ove dvije obitelji, vjerojatno mogli pokoriti ono što je ostalo od hrvatske zemlje. Tako su nositelje ideje smaknuli, njihove obitelji razdvojili i zatočili, a cjelokupnu imovinu opljačkali. Za sličnom se idejom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća poveo i jugoslavenski diktator Josip Broz Tito, kad je pod krinkom komunističkoga režima provodio velikosrpsku politiku. Kad je u dijelu hrvatskih intelektualaca, među kojima su pripadnici više Bušića igrali zapaženiju ulogu, naslutio oporbu svojoj zločinačkoj politici, odlučio se, kao i Habsburzi, na progon i likvidaciju njihove loze. Ali ne samo Bušića nego i svakoga onog tko je u sebi nosio ideju samostalne i neovisne hrvatske države. Kako bi upozorio svijet na nepodnošljivo stanje hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, koju su okupirale jugoslavenske snage, Zvonko se Bušić odlučio na vrlo rizičan i pogibeljan pothvat - otmicu američkoga zrakoplova, čime je svjetsku javnost doista uspio upoznati sa stanjem ljudskih i narodnih prava svoga naroda u okupiranoj domovini. Tijekom otmice, a prigodom demontaže bombe, nažalost, dogodio se nemili slučaj - eksplodirala je eksplozivna naprava i usmrtila jednoga, a pritom ranila još trojicu američkih redarstvenika. Doznavši za tu nesreću Zvonko Bušić i njegova skupina predali su se policiji u Parizu ne doletjevši iznad Hrvatske, gdje su također namjeravali iz zrakoplova izbaciti letke na kojima je bila ispisana Julie bušić, Eva Kirchayer-Bilić, Zrinka Possavec, Zvonko Bušić, Tomislav Marijan Bilosnić, Ana Lice i Vatroslav Maltar“Deklaracija Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga”. Bušićevoj skupini je nakon predaje suđeno u Americi, a na sudskom procesu Zvonko i njegova žena Julienne kažnjeni su doživotnim zatvorom, s tim da je sudac John Bartels odredio kako Zvonko ima pravo na pomilovanje i uvjetnu slobodu poslije 10 godina zatvora, a njegova žena poslije 8 godina. Petar Matanić, Slobodan Vlašić i Frane Pešut dobili su po 30 godina zatvora. Vlašiću je uzeto u obzir priznanje krivnje pa će na slobodu poslije 6 godina izdržavanja kazne, a Matanić i Pešut do slobode su morali izdržati najmanje jednu trećinu zatvorske kazne. Otmica zrakoplova i Bušićevi zahtjevi, kako se to vidi iz Bilosnićeve knjige, uzburkali su javnost. Ugledni američki mediji objavili su Deklaraciju Vrhovnog zapovjedništva i Apel američkom narodu, čime je u međunarodnoj javnosti otvoreno hrvatsko pitanje, a zahtjevi otmičara dospjeli su i u druge svjetske medije pa je višegodišnje prikrivanje jugoslavenskih ubojstava hrvatskih emigranata po zapadnim zemljama izišlo iz rubrika novinskih crnih kronika te otvorilo pogled u lepezu zločinačkoga djelovanja jugoslavenskih tajnih agenata u zapadnim državama. Bilosnić u knjizi potanko raščlanjuje i reakcije jugoslavenskoga tiska, ponajprije agencije Tanjug, a potom listova Borbe, Politike i zagrebačkoga Vjesnika. U šturim se jugoslavenskim izvješ- ćima, kako raščlanjuje autor, vješto prikrivaju, prešućuju ili prerađuju događaji, a iz njih se izdvajaju samo dijelovi koji ne bi mogli izazvati ozbiljniju pozornost hrvatskih i čitatelja u bivšoj Jugoslaviji. Struktura događajnoga dijela vijesti obično je iskićena baroknim dekorom komunističkih etiketa - fašisti, zločinci, nacionalisti, nacisti, kako bi se pojačao kriminalizirani dojam skupine i njihovih zahtjeva. Unatoč strogim presudama, stajališta američkih sudaca ili pak odvjetnika, kao i znatnoga dijela medija o pravu hrvatskoga naroda na slobodu i samoodređenje te poruka suca Bartelsa, kako se Hrvati za svoju borbu trebaju boriti ponajprije u Hrvatskoj, naravno u jugoslavenskom tisku su bile prešućene. Jugoslavenska pak diplomacija pokušavala je političkim pritiskom nametnuti sudske odluke, a pojedini diplomatsko-konzularni predstavnici slali su prijeteća pisma na primjer članovima obitelji Julienn Bušić. Zanimljivo je kako su povlašteni korifeji jugokomunističkoga novinarstva, poput Dražena Vukova Colića, koji je tada bio Vjesnikov dopisnik iz SAD-a tijekom Domovinskoga rata i dalje bili u protimbi sa stvaranjem hrvatske državne neovisnosti, a kad su na vlast 2000. godine došle trećejanuarske snage, bivši jugoslavenski izvještač i žestoki protivnik hrvatske suverenosti Vukov Colić postao je, ni manje ni više nego veleposlanik te iste omrznute hrvatske države protiv koje se borio cijeloga svog radnog vijeka. Jednako tako, pomoćnik saveznoga sekretara za vanjske poslove, drug Bernardić, koji je vodio političke operacije protiv Bušića i ostalih hrvatskih političkih emigranata, poslije agresije na Hrvatsku preselio se iz Beograda u Zagreb, a članovi njegove obitelji tada su zauzeli utjecajnija mjesta u hrvatskim medijima. Iz ovoga nedovršena procesa koji se godinama za afirmaciju hrvatske državnosti i slobode njezinih ljudi lako je zaključiti kako su Hrvati doista tijekom devedesetih u ratu pobijedili Jugoslaviju i Srbiju ali očito u vlastitoj zemlji još nisu uspjeli poraziti ideju velikosrpske politike. Upravo su zato danas po haaškim uzištima zatvoreni mnogi “bušići”. Jednako kao u Haagu, Španjolskoj ili Austriji, mnogi “bušići” trunu i po hrvatskim robijašnicama, a vrhunac poniženja i poštovanja hrvatske državnosti očitovao se u sarajevskom zatočeniku Tihomiru Purdi, kojeg su kidnapirale boš- njačke vlasti, kako bi ga izručile Srbiji, agresoru i zemlji mučiteljici. Nekadašnja jugokomunistička zabrana objave drukčijih stajališta i danas je aktualna, a poglavito kad su u pitanju hrvatske pravice i slobode. Valja istaknuti i Bilosnićevo upozorenje kako su talijanski ali i većina francuskih medija o slučaju Bušić svoja izvješća prilago đavali željama beogradske čaršije, a u toj pravovjernosti, svojim su radikalizmom “demokratski” mediji gotovo nadmašivali svoje jugoslavenske uzore. Valja podsjetiti i na u knjizi ugrađeno Bilosnićevo opažanje licemjerstva i bešćutnosti jugoslavenske komunističke politike, iz čijih se stajališta moglo razvidno zaključiti, kako je Jugoslavija od američkih vlasti, radi likvidacije otmičara, de facto zahtijevala rušenje putničkoga zrakoplova sa svim njegovim putnicima i posadom. Opravdanost svojih zahtjeva možda su temeljili u simpatijama putnika i posade prema Bušićevu odnosu, ali i njegovim pravdoljubivim, humanim i civilizacijskim zahtjevima! One koji i danas, nakon primjereno odležane, dugotrajne kazne i oživotvorenih zahtjeva iz proglasa Bušićeve skupine, iz svojih jazbina i dalje pušu na svaki hrvatski otpor valja podsjetiti na njihova likvidacijska uporišta i masovne zločine, koje su počinili ili pak na njima izgradili svoje udobne živote. Američku politiku ne valja jednostrano gledati, jer je Bu- šićev pothvat, unatoč strogoj kazni, u javnosti, dijelu politike, a ponajviše kod običnih građana izazvao divljenja vrijednu pozornost. Toj su pozornosti nemalo pridonijeli i sami američki Hrvati, koji su gotovo plebiscitarno stali u Bušićevu i obranu hrvatstva, što su pokazali i nesebično prikupljenim višemilijunskim svotama novca za njegovu obranu. Civilizacijski izgrađen odnos prema drukčijem mišljenju glede otmice zrakoplova pa čak i sudskoga postupka protiv Bušićeve skupine u Americi, očitovao se i u napisima u tamošnjem hrvatskom tisku, koji je iz pera Marijana Gabelice, kako navodi Bilosnić zauzimao vrlo kritična stajališta o sudskom procesu protiv Bušića. Znatan dio dokumentarne građe autor je crpio iz lista Nova Hrvatska te knjige službenog Pešutova prevoditelja Borisa Marune. Premda izravno uključen u doga- đaje u američkoj sudnici, Maruna je u dnevničke bilješke, koje je 1995. objavio u knjizi “Otmičari ispunjena sna” unosio subjektivnih stajališta, čime je njegova knjiga vjerojatno dobila na knjiškijem stilu, ali djelomično izgubila na dokumentarnoj vjerodostojnosti. Zvonkova pak pojedinačna žrtva i dugotrajno robijanje metafora su tragična povijesnoga usuda cjelokupna hrvatstva ali i putokaz kako se žrtva iz ljubavi na kraju ipak uvijek isplati. U knjizi su uz ino objavljeni i pojedini novinski razgovori s gospođom Jullien te Zvonkova pisma prijateljima u Vancouveru, kao svojevrsna Ex ponta, iz kojih se može razaznati teški život unutar američkoga zatvorskog sustava, u kojem, unatoč takvu stanju, Zvonko ipak nije gubio nadu. Bilosnić je svoje vrijedne feljtone, što ih je od 23. rujna 2008. do 27. ožujka 2009. objavljivao u natavcima u „Zadarskom listu” sada uvezao u zanimljivu knjigu, koja se kao cjelina čita u jednom dahu. Zato ovu iznimnu i publicistički vrlo vrijednu knjigu svesrdno preporučam!
HRVATSKO SLOVO
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade