VUKMAN KOMENTIRA IZJAVU 'IUSTITIAE ET PAX' O MITU I KORUPCIJI U HRVATSKOM DRUŠTVU

Je li izjava Komisije HBK "Iustitia et pax" o mitu i korupciji u hrvatskom društvu promašila bit stvari? Opet se ističe načelnost u pristupu, "sveti" formalizam iza kojega se krije antiseptična svijest, kao da crkvene strukture nisu dio društva o kojemu govore. Načelno je Komisija u pravu kad govori o nezdravoj klimi koja se stvara u društvu na krilima opravdane i nužne antikorupcijske politike, da dio medija potiče huškačko raspoloženje.

Snađi se, druže!

No, problem je u tomu što se u svojoj izjavi bavi akcidencijom a ne esencijom, dakle popratnim pojavama a ne ide u srž problema. Anamneza korupcije u Hrvatskoj puno je složenija od tumačenja naslijeđem komunizma, jer prošlo je odonda već dvadeset godina. Dobronamjerni kritičari bi se s pravom mogli upitati: što su crkvene strukture radile u tih dvadeset godina, kako su se one borile protiv korupcije? Govoriti danas o paroli "snađi se,  druže" kao uzroku korupcijskoga mentaliteta posve je anakrono i izlišno, jer ta fraza je otrcana, potrošena, govori se o njoj godinama ali se ništa ne mijenja, kao simptom bolesti pala je već odavna u drugi plan, a sociološke, društvene naslage prekrile su je nekim drugim problemima koje donose dubioze suvremenog društva i liberalnog kapitalizma. Komisija se bavi ozračjem, ali se ne bavi konkretnom fenomenologijom korupcije. Bavi se posljedičnim kontekstom, ne i sadržajem problema.

Ruho načelnosti

Rak-rana može se očistiti jedino radikalnim rezovima, a instrumente u rukama drže USKOK i DORH. Nikakve druge metode više ne pomažu, pogotovo ne "placebo" lijekovi. Možemo sada raspravljati i preporučivati kamilicu za smirenje, no ovo je stvar koju valja riješiti, što bi se reklo, muški i odlučno. Umjesto da se apelira na savjest vjernika, pogotovo u politici, da se bore protiv korupcije, da se suočavaju s njom, da i sami političari, pa tako i sve strukture u društvu, uključujući i crkvene, preispitaju osobnu ulogu i odgovornost, Komisija HBK je skliznula u dociranje o sporednim aspektima fenomena korupcije. Kad bi se s ovih i sličnih crkvenih izjava skinulo ruho načelnosti, onda bi ostala gola činjenica da se crkvene strukture i dalje odbijaju suočiti sa surovom realnošću, da ne žele sagledati problem s više poniznosti i svijesti o vlastitoj suodgovornosti za nemoral u društvu. Ako ćemo se igrati načelnosti, onda jedno načelno pitanje: nisu li i crkvene strukture dio korumpiranoga društva? Zar su crkveni službenici imuni na korupciju? Jesu li i neki unutar crkvenih struktura u napasti da podlegnu korupcijskom mentalitetu? Nisu li neki korumpirani moći i novcem kojega nisu zaradili? Nije li Crkva koja prima novac iz državnog proračuna u opasnosti od političke korumpiranosti? I na koncu, nije li Crkva u Hrvata imala dvadeset godina vremena da nešto učini na tom planu?  Da odgoji naraštaje koje se ne bi više doticala parola "snađi se, druže"? Tko bi se prvi trebao udariti u prsa, pa u – "kostrijet i pepeo"?