KAKO JE NASTAJAO FILM O BRUNI BUŠIĆU

Ekskluzivni prikaz nastajanja dokumentarnog video filma „Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo“ ...

omot_video_film
Dokumentarni video film „Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo“ koji je 16. listopada 1992. prikazan na HTV-u, snimljen u produkciji Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ) i pod pokroviteljstvom bivše državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, rezultirao je brojnim novinskim člancima i javnim polemikama.
Može se slobodno reći da u novostvorenoj hrvatskoj državi nije bilo filma o kojem se toliko pisalo niti koji bi prouzrokovao približne posljedice na društveni i politički život Republike Hrvatske.  
Na tragu inicijative da je potrebno hrvatsku javnost, naročito mlađe naraštaje što detaljnije upoznati sa djelovanjem hrvatskog političara i publiciste Brune Bušića, kojega su agenti jugoslavenske tajne službe ubili 16. listopada 1978. u Parizu, te afirmirati njegove teze o svehrvatskom pomirenju i borbi za hrvatsku državnu samostalnost, kako bi se dobio još jedan nacionalni i politički uzor primjeren novom vremenu i novim hrvatskim naraštajima, u tadašnjoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske rodila se ideja o snimanju dokumentarnog video filma o životu, djelu i mučkom ubojstvu Brune Bušića.
Nositelj te ideje bio je prvi predsjednik Komisije Vice Vukojević, inače bliski prijatelj i suradnik Brune Bušića.
Vice Vukojević je taj prijedlog iznio tajniku Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ) Branku Vidačeku, a ovaj predsjedništvu HDPZ-a - koje je prihvatilo ulogu  producenta filma.
Inače, Branko Vidaček je svojedobno bio osuđen na kaznu smrti zbog navodnog pripremanja atentata na jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita. Na istu kaznu, pored Vidačeka, Okružni sud u Zagrebu osudio je 18. lipnja 1976. Đuru Pericu, Tvrtka Miloša i Antuna Zinka. Osuđenicima je smrtna osuda kasnije preinačena u kaznu petnaestogodišnje teške robije. Neki akteri filma, kao primjerice nekadašnji suradnik Udbe dr. sc. Ivan Cesar, odigrali su značajnu ulogu u njihovom lažnom optuživanju i utamničenju.
Snimanjem filma koje je započelo sredinom ožujka 1992., operativno je rukovodio Bože Vukušić, tada vanjski suradnik prije spomenute Komisije, a ono se odvijalo dijelom pod konspirativnim uvjetima i posebnim sigurnosnim mjerama, jer su stizala ozbiljna upozorenja o pripremama sabotaže dovršetka filma i njegova javnog prikazivanja.
Na temelju prikupljenog dokumentarnog materijala i novih snimki, scenarij za dokumentarni video film o Bruni Bušiću napisao je bojnik HV-a Andrija Popović, u tom trenutku pomoćnik zapovjednika Južnog bojišta generala Janka Bobetka, zadužen za Informativno-politički rad (IPD), dok je za redatelja odabran Nikola Babić koji je do tada režirao nekoliko uspješnih igranih i dokumentarnih filmova.
Montaža i sinkronizacija filma obavljeni su tijekom kolovoza, rujna i početka listopada 1992., također pod određenim konspirativnim uvjetima, jer su postojale vjerodostojne informacije o planu sabotaže njegove realizacije. Iz tog razloga, pored ostalih mjera, general Janko Bobetko dao je nekoliko pripadnika svog osobnog tjelesnog osiguranja na raspolaganje za zaštitu autora filma i objekata u kojima se on dovršavao.
Predsjednik Republike dr. sc. Franjo Tuđman bio je izvještavan o svim fazama nastajanja filma i praktički nije imao nikakvog prigovora na njegov sadržaj, posebice jer je tekst scenarija redigirao dr. sc. Anđelko Mijatović, prijatelj i suradnik Brune Bušića, koji je u tom trenutku obnašao dužnost savjetnika za društvene djelatnosti Predsjednika Republike.
Kad je bila dovršena posljednja radna verzija filma, Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman organizirao je, večer uoči njegove službene promocije, 14. listopada 1992., prezentaciju za cjelokupni državni vrh u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku. Toga se sjeća scenarist Andrija Popović:
       „Sastanak je bio zakazan za nedjelju u 12 sati kod predsjednika Tuđmana. Bio sam pozvan zajedno s redateljem filma Nikolom Babićem. Kad smo na ulaznim vratima prošli proceduru sigurnosne provjere i našli se u velikoj dvorani Predsjedničkih dvora, zaprepastih se kad sam shvatio da je u toj velikoj dvorani bio poredan u nizu cijeli državni vrh. Bili su tu svi: Manolić, Šušak, Vrdoljak, Šeks, Milas i drugi. Bio je tu i Predsjednikov sin Miroslav, zatim Markica Rebić – koje posebno pozdravih jer smo se još od prije poznavali. Negdje iza 12 sati u dvoranu je iznenada onako žurnim korakom ušao Predsjednik Tuđman.“
Kad je projekcija završila, prvi se za riječ javio Josip Manolić. On se izjasnio protiv filma, navodeći kao razlog postavljanje pitanja u filmu o odgovornosti za poratne zločine i eksplicitno prozivanje nekolicine tadašnjih javnih osoba zbog agenturne povezanosti s Udbom. Na kraju je ustvrdio da bi javno prikazivanje filma moglo dovesti do podjela u hrvatskome narodu.
Nakon Manolića, pomislivši da njegovo mišljenje dijeli i dr. Franjo Tuđaman, stav protiv filma zauzeli su još neki visoki državni dužnosnici. Međutim, kada su se za riječ javili ministar obrane Gojko Šušak i Miroslav Tuđman te se također izjasnili protiv filma, ustao je Predsjednik Tuđman i doslovno rekao: „Moje je mišljenje da film neće izazvati podjele u narodu, nego upravo obrnuto. Film treba prikazati.“
Josip Manolić je dobacio: „U tom slučaju treba izbaciti Cesara“. Tuđman se okrenuo prema njemu i ljutito ga upitao: „Kako se je Cesar mogao iskandidirati za predsjednika države, a da ja nisam znao da je bio suradnik Udbe?“.
Te večeri dr. Tuđman je nakon ispraćaja gostiju dugo ostao zamišljen, sjedeći preko sat vremena bez riječi za radnim stolom. Na izlasku iz Predsjedničkih dvora rekao je tajnici Zdravki Bušić: „Joža i ja smo se sukobili. Večeras je započeo naš rastanak“.
Dokumentarni video film „Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo“ bio je spreman za javno prikazivanje tek na sam dan njegove promocije 15. listopada 1992. u zagrebačkom hotelu „Intercontinental“ (danas „Westin“).
Dan kasnije, 16. listopada 1992., kada se obilježavala četrnaesta obljetnica Bušićeve pogibije i kad je dokumentarni video film o Bruni Bušiću trebao biti prikazan na HTV-u, svojevrsna drama oko njega doživjela je nastavak. U prijepodnevnim satima, naime, ministar obrane Gojko Šušak zatražio je od tadašnjeg ravnatelja Hrvatske radio-televizije (HRT) Antona Vrdoljaka da stornira emitiranje filma. Vrdoljak je odbio taj zahtjev, pa je ministar Šušak nazvao Vrdoljakova zamjenika Tomislava Marčinka i od njega zatražio brisanje dijela filma u kojem se spominjalo ime Josipa Perkovića, tadašnjeg pomoćnika ministra obrane zaduženog za Sigurnosno-informativnu službu (SIS). Marčinko je otklonio taj zahtjev s obrazloženjem da je pitanje sadržaja filma izvan njegovih ingerencija. Anton Vrdoljak je izvijestio Predsjednika Tuđmana o intervencijama ministra Šuška, na što mu je Predsjednik ponovio svoj stav da film treba, i to bez ikakvih izmjena, prikazati na HTV-u.
I, zaista, film je bio emitiran u udarnom terminu, odmah nakon večernjeg Dnevnika, na Prvom programu HTV-a. Prethodila mu je vijest u samom Dnevniku o smjenjivanju („umirovljenju“) pomoćnika ministra obrane Josipa Perkovića s mjesta šefa vojne sigurnosno obavještajne službe.
Prethodno je Josip Perković tjednima uvjeravao ministra Šuška da nije sudjelovao u organiziranju likvidacija hrvatskih emigranata i da u slučaju Brune Bušića u nijednom trenutku nije sudjelovao u njegovoj obradi. Isto je Perković tvrdio u pisanom očitovanju od 17. rujna 1992., kojega je sastavio na zahtjev Predsjednika Tuđmana.
Međutim, Predsjednik Republike dr. sc. Franjo Tuđman u međuvremenu je raspolagao svjedočenjima i dokumentima koji su nedvosmisleno dokazivali da Josip Perković obmanjuje kako ministra obrane tako i njega samoga, predsjednika države. Neki od tih dokumenata iz Udbine arhive nedvosmisleno su govorili da je Josip Perković pripadao širem timu Udbinih službenika koji su obrađivali Brunu Bušića s ciljem pripreme njegove likvidacije. To je bio razlog zbog čega se Predsjednik Tuđman nije suglasio s inicijativama ministra obrane Gojka Šuška, nego je štoviše naprasno umirovio njegova pomoćnika Josipa Perkovića.
Istoga dana kad je dokumentarni video film „Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo“ prikazan na HTV-u, dakle na četrnaestu obljetnicu ubojstva Brune Bušića, Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Stjepan Herceg aktivirao je, na temelju kaznene prijave MUP-a RH iz 1990. godine, istragu protiv NN osobe u slučaju Bušićeva ubojstva. Tri dana kasnije, 19. listopada 1992., tadašnji hrvatski ministar pravosuđa Marijan Ramuščak zatražio je preko hrvatske sekcije Interpola i Veleposlanstva RH u Parizu istražnu dokumentaciju od francuskih vlasti, koju su prikupila njihova redarstveno-pravosudna tijela o ubojstvu Brune Bušića.
Međutim, praktički istodobno s navedenim aktivnostima bila je pokrenuta neviđena lavina napada na autore filma. Pored žestokih napada koje se moglo pretpostaviti iz određenih centara moći koja su simbolizirala imena, pored već spomenutog Josipa Manolića, poput Slavka Goldsteina i njegova brata Danijela Ivina, brata i sestre Zorana i Vesne Pusić, Stipe Mesića, Josipa Boljkovca, Žarka Puhovskog i dr., iznenađenja su stigla od nekih pojedinaca, bivših političkih zatvorenika poput Dražena Budiše i Marka Veselice, koji su se izjasnili protiv filma – premda su ga prema svakoj logici trebali podržati.
Medijske napade na film u pravilu su predvodili razni novinari pod dirigentskom palicom Josipa Manolića i Josipa Perkovića. Ta oznaško-udbaško-novinarska kampanja u kojoj su prednjačili novinari zagrebačkih tabloida „Slobodni tjednik“ i „Globus“, vrhunac je doživjela u izjavama Josipa Manolića novinaru „Globusa“ Davoru Butkoviću – objavljenim u intervju  pod naslovom „Kaznena odgovornost za autore filma o Bušiću“ u „Globusu“ od 23. listopada 1992., kada je Manolić otvoreno zaprijetio njihovim uhićenjem.
Najneugodnije iznenađenje stiglo je iz redova Katoličke crkve u Hrvatskoj. Najprije je „Glas koncila“ od 1. studenoga 1992., u uvodnom komentaru pod naslovom „Etika ozloglašavanja“, napao autore filma i vodstvo državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. U tome mu je u istom broju pripomagao i „don Jure“, alias „don Živadin“, alias Živko Kustić, svojim „čavrljanjem“ o doušništvu i udbaštvu, a pitanje je hoće li se jednoga dana ispostaviti da je time zapravo napravio medvjeđu uslugu Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i samome sebi. 
U video filmu četiri su osobe prokazane kao suradnici Udbe: Neven Baričević kao suradnik Centra SDS Split pod pseudonimom „Marko“, Ivan Cesar kao suradnik Centra SDS Zagreb pod pseudonimom „Branko“, Ivan Cerovac kao suradnik Centra SDS Zagreb pod pseudonimom „Putnik“ i Tomislav Sedlo kao suradnik Centra SDS Doboj pod pseudonimom „Orland“. I, zaista, bez ikakve sumnje njih sva četvorica bili su suradnici Udbe i imali su manje ili više udjela u praćenju i „ozloglašavanju“ Brune Bušića.
Ivan Cerovac davao je zloćudna izvješća o Bruni Bušiću do kraja 1971., Neven Baričević je udbinim ubojicama otkrio Bušićevo prebivalište u Parizu, dok su Ivan Cesar i Tomislav Sedlo o njemu davali periferna izvješća, ali su ona sadržavala zloćudne informacije o drugim hrvatskim domoljubima i stajala ih teških progona.
Zbog toga je predsjedništvo Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava u prosincu 1992. naručilo istraživački elaborat od Instituta za primijenjena društvena istraživanja (danas: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar). U elaboratu je među ostalim zapisano:
“Hrvatska se, kao i druge zemlje na prijelazu iz socijalističkog u demokratsko društveno uređenje, nalazi pred problemima koje je stari sustav generirao, a njihove dugoročne posljedice još su nejasne i do danas nedostupne analizi.
Šesnaestog listopada 1992. na četrnaestu godišnjicu ubojstva Brune Bušića, hrvatska javnost imala je prigodu vidjeti film: ‘Bruno Bušić - život, djelo i mučko ubojstvo’, prikazan na prvom programu HTV u 20 h, u trajanju od 78 minuta. Spomenuti film izazvao je brojne burne reakcije javnosti, ponajviše kroz tisak, koje su zbog svojeg trenutnog i kumulativnog učinka zahtijevale sustavnu analizu.
Obzirom na količinu informacija, koje su se pojavile u hrvatskom tisku nakon filma o Bruni Bušiću, upotrijebljena je kombinacija kvantitativnih i kvalitativnih metoda i tehnika, pod zajedničkim imenom analize sadržaja. Kvalitativno i kvantitativno su obrađeni svi prilozi (174) vezani za film o Bruni Bušiću, posredno ili neposredno, objavljeni u najtiražnijim hrvatskim dnevnim listovima i periodici, u razdoblju od 17. 10. do 17. 11. 1992.
Prvi podatak koji je potrebno istaknuti u kvantitativnoj analizi je broj od 174 priloga u tisku izazvanih filmom, što ukazuje na neuobičajeno visok interes, uzevši u obzir razdoblje analize od mjesec dana. Podatak o velikom interesu još je jači kada se istakne da je najveći broj priloga, ukupno 147 objavljen od 17. do 30. listopada, dakle u nepuna dva tjedna, što iznosi 84,48 % svih tiskovnih reakcija. Dva najfrekventnija dana bila su: 21. listopada s 26 priloga (14,94% svih priloga) i 23. listopada s 31 prilogom (17,82% svih priloga), što je djelomice uvjetovano i činjenicom da su u ta dva dana, osim dnevnih listova, objavljeni i tjednici…
Središnji podatak dobiven kvalitativnom analizom ukazuje na negativan odnos prema filmu, koji nije isprovociran cjelokupnim sadržajem filma (78 minuta) i odnosom autora prema Bruni Bušiću, već kratkim dijelom (2 minute i 59 sekundi), u kojem su apostrofirane osobe navodno vezane uz djelatnost obavještajnih službi i tajnih policija bivše Jugoslavije u progonjenju Brune Bušića. U svim negativnim relacijama prema filmu negativno se ocjenjuje uloga autora filma Nikole Babića i Andrije Popovića. Osim njih, u istom kontekstu se spominju i inicijatori filma, koje se ne navodi poimence, osim u slučaju Vice Vukojevića, čija je uloga u stvaranju filma negativno interpretirana u 24 priloga.
Autori priloga - analitičari, glavnim razlogom nastajanja filma smatraju pokušajem nadvladavanja jedne od frakcija u HDZ-u nad ostalima. Obično ti analitičari definiraju frakciju koja je potaknula film kao ‘tvrdu’, ‘desnu’, ‘hercegovačku’, ‘ustašku’ itd. Frakciju, kojoj se, po mišljenju tih analitičara željelo nauditi, definira se kao ‘lijevu’, ‘zagrebačku’, ‘liberalnu’, ‘udbašku’ itd.”
Autori filma, kako je Bože Vukušić napisao u feljtonu o Bruni Bušiću objavljenom u zadarskom tjedniku „Hrvatski list“, u stvarnosti se nisu imali ni na kraj pameti miješati u frakcijske obračune unutar HDZ-a i još manje u stranačka sukobljavanja između vladajućeg HDZ-a i oporbenih stranaka, a ponajmanje im je bio cilj bezrazložno i prizemno ozloglašavanje bilo koga uključujući i nekadašnje suradnike jugoslavenskih tajnih službi, nego im je namjera bila. u dijelu izrade filma koji se je manje odnosio na Brunu Bušića a više na aktualnu situaciju u Hrvatskoj, ukazati na prikriveni poguban utjecaj općenito neokomunističkih i konkretno tajno-policijskih struktura bivšega režima u novo stvorenoj hrvatskoj državi.
Činjenica da su se protiv filma podjednako izjasnili Josip Manolić i Gojko Šušak, oporbeni političari i bivši politički zatvorenici Dražen Budiša i Marko Veselica, pa i određeni crkvenu krugovi, govori o deplasiranosti tvrdnji da su se oko filma sukobile, kako su ih prema potrebi definirali neokomunistički mediji, „'tvrda’, ‘desna, ‘hercegovačka’ i ‘ustaška’“ frakcija protiv „‘lijeve’, ‘liberalne’ i ‘udbaške’.“
Zapravo se radilo u udaru na cjelokupni neokomunistički establishment koji je bio umrežen u svim društvenim strukturama i njihovim tadašnjim frakcijama, kako u političkoj poziciji tako i u opoziciji, pa i u ostalim društvenim sektorima, uključujući i Katoličku crkvu. Danas smo svjesni činjenice da i vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj gubi autoritet i legitimitet prilikom postavljanja zahtjeva za promjenama u hrvatskom društvu, jer je jasno da ni ono samo nije u stanju provesti odgovarajuće promjene u vlastitim redovima, nego je talac infiltracija i ucjena iz vremena djelovanja jugoslavenskih tajnih službi.
Dokumentarni film o Bruni Bušiću sam po sebi, a možda još više zbog odnosa Predsjednika Tuđmana prema njemu, izazvao je popriličan strah u redovima neokomunističkog establishmenta od raskrinkavanja samog njegova postojanja te dovođenja u pitanje njegovih dugoročnih planova i ciljeva.  
Budući da medijski napadi na film i njegove autore nisu prestajali, predsjedništvo Komisije je 1. prosinca 1992. sazvalo posebnu sjednicu na kojoj se raspravljalo o filmu i na kojoj je prihvaćeno posebno priopćenje u kojemu je među ostalim stajalo:
“Nesporan je interes Komisije za ovaj film i za druge slične projekte, jer je bitna zadaća filma rasvijetliti mučko ubojstvo hrvatskog intelektualca i revolucionara Brune Bušića. Film vrlo ozbiljno i precizno secira jedno određeno razdoblje i političko ozračje u kojem su se nalazili Hrvati, hrvatski intelektualci, borci za nacionalnu državu u domovini i dijaspori. On nudi podatke i nepobitne dokaze o državnom terorizmu bivše države. Film posebice naglašava neke pouke čija je aktualnost danas neprijeporna. Misli se na razne recidive prošlosti, kao primjerice, na dijelove i ostatke jugoslavenskog tajno-policijskog aparata koji je godinama tlačio hrvatske mislitelje i borce za slobodu i nezavisnu Hrvatsku. Film naglašava i značaj nacionalnog pomirenja i uvođenja instituta oprosta.
Ova dva oprečna imperativa film suprotstavlja i nudi poruku odnosno rješenje: u ime nacionalnog izmirenja valja oprostiti onima zabludjelim, naročito onima koji su, mimo svoje volje, radili protiv interesa hrvatskog naroda. To, međutim, ne važi za one, koji su, svojom voljom zdušno radili protiv hrvatskog čovjeka i hrvatskog naroda, te koji su počinili zlodjela protiv čovjeka koja gone svi međunarodni pravni sustavi, te njihovi zločini ne podliježu zastari.”
Dokumentarni filma o Bruni Bušiću potaknuo je sukobe u najvišem državnom vrhu koji su, pored smjene Josipa Perkovića s mjesta pomoćnika ministra obrane, rezultirali ukidanjem Ureda za zaštitu ustavnog poretka na čelu s Josipom Manolićem (21. ožujka 1993.).
Paralelno s tim procesom, prema instrukcijama predsjednika države dr. sc. Franje Tuđmana, razrađivao se je plan preustroja hrvatske obavještajne zajednice, prema kojem se je trebala osnovati nova krovna analitička obavještajna služba – Ured za nacionalnu sigurnost (UNS), nova krovna koordinirajuća operativna služba – Hrvatska izvještajna služba (HIS) i nova posebna služba u okviru Ministarstva vanjskih poslova – Sedma uprava.
Prema osobnoj želji dr. sc. Franje Tuđmana, akteri izrade filma Vice Vukojević i Bože Vukušić postavljeni na vrlo važne dužnosti u novoj obavještajnoj strukturi. Vice Vukojević imenovan je početkom 1993. voditeljem Sedme uprave MVP-a, dok je Bože Vukušić još od početka prosinca 1992. sudjelovao u pripremama osnivanja HIS-a. Scenarist filma Andrija Popović, nakon smjene Antuna Tusa i postavljanja Janka Bobetka 20. studenoga 1992. za načelnika stožera Hrvatske vojske, unaprijeđen je u pomoćnika načelnika Glavnog stožera HV-a za IPD.
Autor feljtona o Bruni Bušiću u „Hrvatskom listu“, Bože Vukušić, postavlja pitanje je li Predsjednik Tuđman, kad je podržao film i njegovo javno prikazivanje, kao i promoviranje njegovih autora, imao na umu još nešto pored želje da se oduži svom suradniku i prijatelju Bruni Bušiću. Je li bio svjestan dalekosežnosti pitanja koja je film otvarao?! Sigurno jest, jer inače ne bi dosljedno branio i najspornije dijelove filma u trajanju od svega nekoliko minuta, bez kojih film, da je bio u pitanju samo Bruno Bušić, ne bi bio ništa manje vrijedan i informativan.
Autori filma su, tvrdi Vukušić, htjeli kroz priču o životu, djelovanju i mučeničkoj smrti Brune Bušića kao paradigmi svekolikog hrvatskog stradanja u komunističkoj Jugoslaviji, potaknuti kako gledatelje tako još više odgovorne političke i državne dužnosnike na razmišljanje o potrebi svojevrsnog pročišćavanja /lustracije/ hrvatskog društva, odnosno državnog aparata i javnog života od osoba koje su sudjelovale u najrepresivnijim oblicima borbe uključujući fizičko zlostavljanje i likvidacije političkih protivnika za očuvanje jugoslavenskog komunističkog režima.
Premda predsjednik Tuđman, s obzirom na tadašnje ratne prilike u Hrvatskoj, nije imao namjeru provoditi dubinsku lustraciju u hrvatskom društvu, nego je praktički svima koji su se za vrijeme komunističkog režima ogriješili o interese hrvatskog naroda htio pružiti šansu da se iskupe kroz borbu protiv veliko-srpske agresije i u obrani državne suverenosti, bio je svjestan namjere autora filma i podržao ih je u problematiziranju upravljačkog krvotoka novostvorene hrvatske države - upravo na tragu Bušićeve ideje o snažnoj i suverenoj hrvatskoj državi.
Svejedno, slijedeći tjedni i mjeseci pokazali su da priopćenje državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, ni zaključci Hrvatskog sabora, pa niti stavovi Predsjednika Tuđmana nisu mogli zaustaviti neokomunističku hajku protiv autora filma i sotoniziranja njegova sadržaja. Na stvarnoj i podzemnoj unutar-političkoj sceni vodio se bespoštedni rat koji je imao i međunarodne dimenzije, a koji je već krajem ožujka 1993. doveo do određenih kompromisa dr. sc. Franje Tuđmana s njegovim oponentima u HDZ-u i državi. Tako je u zamjenu za mjesto šefa rasformiranog UZUP-a Josip Manolić imenovan predsjednikom Županijskog doma Hrvatskog sabora, a ministar obrane Gojko Šušak uspio je djelomično rehabilitirati Josipa Perkovića i postaviti ga za svoga savjetnika za sigurnost.
Tijekom slijedećih mjeseci pojačali su se napadi na Vicu Vukojevića, Božu Vukušića i Andriju Popovića, tako da su njih trojica krajem 1993., u nedostatku potrebne nacionalne i političke podrške, na neki način bili žrtvovani. Andrija Popović morao je napustiti dužnost u Ministarstvu obrane (pomoćnik načelnika Glavnog stožera za političku djelatnost), Bože Vukušić u Ministarstvu unutarnjih poslova (SZUP, HIS) i Vice Vukojević u Ministarstvu vanjskih poslova (voditelj VII uprave).
Međutim, time nije utihnuo sukob kojeg su bivši dužnosnici, službenici i suradnici jugoslavenskih tajnih službe započeli s predsjednikom države dr. sc. Franjom Tuđmanom, a kojega su na javnoj političkoj sceni predvodili, praktički u formi pokušaja državnog puča, Josip Manolić kao predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora, i njegov pouzdanik Stipe Mesić kao predsjednik Hrvatskog sabora.
Tijekom tog otvorenog sukoba, Josip Manolić napisao je 16. travnja 1994. „Otvoreno pismo“ predsjedniku države dr. sc. Franji Tuđmanu, u kojemu ga je, protivno dotada iznesenim javnim tvrdnjama da je dokumentarni video film o Bruni Bušiću bio suprotan volji tadašnjeg državnog vrha, uključujući i predsjednika države dr. Franju Tuđmana, optužio slijedećim riječima: „Nažalost, upravo ste vi protagonist 'Vicinog' filma…“. 
Ovaj sukob doveo je do smjene Stipe Mesića 24. svibnja 1994. i Josipa Manolića nekoliko tjedana kasnije s njihovih položaja na čelu Hrvatskog sabora.
Međutim, nakon toga uslijedio je posebno strašan udar na autore i producente filma, nakon što su najvažniji među njima, kako je navedeno, već bili eliminirani s pozicija moći u državnom aparatu. To se zbilo 20. svibnja 1994. kada je „Komisija Justitia et Pax“ izdala posebno priopćenje – „Ozloglašavanja ugrožavaju građansku stabilnost“. U tom priopćenju je, među ostalim, iznijeto stajalište da se svako javno prozivanje neke osobe zbog suradnje s Udbom ima smatrati protuzakonitim i kažnjivim, zbog čega bi svaku osobu koja bi se na to odlučila trebalo proglasiti krivom i sankcionirati bez potrebe provedbe bilo kakvog sudskog ili nekog drugog postupka. Drugim riječima, „Komisija Justitia et Pax“ namjeravala je zaštititi suradnike Udbe i drugih jugoslavenskih tajnih službi od bilo kakvog prokazivanja, a one koji bi se na to odlučili, ustvrdila je, trebalo bi unaprijed, otprilike kako je to tražio i Josip Manolić, proglasiti krivima i osuditi bez ikakvog sudskog ili upravnog postupka.
Povodom te izjave „Glas koncila“ od 10. srpnja 1994. još jednom je napao autore dokumentarnog filma o Bruni Bušiću i vodstvo državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. U Komisiji Justia et Pax i „Glasu Koncila“ očigledno nisu bili svjesni činjenice da bi, ako bi se primjenjivali njihovi kriteriji, doveli u pitanje čak i „zakonitost“ Novoga zavjeta pa i vlastiti pravni status, jer nije poznato da je proglašenju izdajnikom Jude Iškariotskog prethodio bilo kakav „upravno ili pravno sudski postupak“, a oni ga svejedno smatraju i javno tretiraju nultim primjerom izdajnika.
Apsurdnim izgleda činjenica da hrvatski sudovi već dva desetljeća pretresaju tužbe obitelji pokojnog Nevena Baričevića i Ivana Cerovca protiv autora i producenta filma zbog navodne klevete, usprkos brojnim dokumentima pa i pravomoćnim presudama u kojima je njihova suradnja s Udbom nedvojbeno utvrđena i opisana. Kao jednog od svjedoka u svoju korist, tj. da nije bio suradnik Udbe, Cerovac je naveo Krunoslava Pratesa, osuđenog u Münchenu na kaznu doživotnog zatvora zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića.
Inače, Ivan Cerovac je davno izgubio sporove u Njemačkoj povodom tužbi protiv organizatora prikazivanja dokumentarnog filma „Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo“, i to na temelju dokumentacije koju je njemačkim sudovima dostavila bivša Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Ta ista dokumentacija, u slučaju Cerovca, nije dovoljna hrvatskim sudovima, a u slučaju Baričevića čak ni pravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu, da odbiju tužbe podnesene protiv autora i producenata filma.
Štoviše, Ivan Cerovac i udbaška družina koja ga podržava, u međuvremenu pokušava iskoristiti sudski postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu povodom njegove privatne tužbe protiv autora i producenata filma kao uvertiru u suđenje Boži Vukušiću pred Županijskim sudom u Splitu zbog navodnog sudjelovanja u otmici suradnika i službenika splitske Udbe, Petra Gudelja i Blagoja Zelića, čiji su iskazi inicirali istragu o ubojstvu Brune Bušića pa i snimanje filma „Bruno Bušić – život, djelo i mučenička smrt“.
Uzročno posljedične refleksije tadašnjeg neuspjeha dokumentarnog video filma „Bruno Bušić – život, djelo i mučenička smrt“ na hrvatsku današnjicu ukratko je opisao scenarist filma Andrija Popović:
“Gledajući sa stajališta današnjega hrvatskoga političkog trenutka, dakle, nakon vremenskoga odmaka od gotovo dva desetljeća, film o Bruni Bušiću, aktualniji je nego ikad do sada. Gledano iz današnjega rakursa on je zorno svjedočanstvo o postojanju lucidnoga promišljanja o rješenju hrvatskoga pitanja nad pitanjima - pitanju nacionalne pomirbe, ali uz zrelo i smjelo raščlanjivanje svih vidova te pomirbe kao preduvjeta nacionalne kohezije nužne za tadašnju obranu domovine. Naime, deklarativnom pomirbom odnosno oprostom ne može se abolirati jedna protuhrvatska politika koja je u razdoblju komunizma u cilju zatiranja hrvatske nacionalne svijesti naručivala zločine, niti se u cilju nacionalne pomirbe smiju abolirati naredbodavci i počinitelji tih najbezobzirnijih zločina nad hrvatskim domoljubima. Ukoliko se takvi pojedinci uspiju primiriti i sakriti pod plašt nacionalnoga izmirenja – nad Hrvatskom će Damoklov mač i dalje visjeti. Hrvatska će u svojoj biti, u svojim temeljima i dalje biti ugrožena. To je bila gotovo temeljna poruka filma o Bruni Bušiću. Ona je bila ujedno i dug njegovu djelu i njegov nastavak. Ozbiljno shvaćajući domašaje takvih prosudaba ni ja, a niti moji prijatelji koji su surađivali na filmu nismo tada ni slutili, da će dvadeset godina poslije, naš strah i percepcija o moći anacionalnoga komunističkog recidiva dobiti gotovo stopostotnu potvrdu, i to u vulgarnom rashrvaćivanju i de facto rušenju i negativnoj valorizaciji samih državnih temelja naše Hrvatske“.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi