FRA Z. LINIĆ O 'ŽIVIM MRTVACIMA'


Prošli su dani koje posvećujemo pokojnima. Prošli su dani oplakivanja. Koji su put takve uspomene bolne, pogotovu ako su nam pokojnici bili dragi i bliski i ako tome nije davno da su od nas otišli. Drugo ide već nekako po rutini ljudske pristojnosti i običaja. Kupi se buket cvijeća, kupi se i zapali svijeća i položi na spomenik, na grob.

Veći mi je problem, međutim, sa živim mrtvacima. Ima ljudi koji bez svoje krivnje upadaju u teška depresivna stanja i kreću se svijetom kao “zombi”. Žive, a ne žive. Ne raduju se životu. Osjećaju život kao teret. Ljudi oko njih u čudu su kako im pomoći. Hvala Bogu za sve ono što medicina pokušava. Kao da više ne pripadaju ovom opipljivom i vidljivom svijetu radosti i ljubavi. Teško je tako živjeti. Takvi ljudi nerijetko pomisle kako bi ipak bilo bolje da ih nema. Vjerujem da i za njih ima spasa.
Malo sam skeptik u dugoročnu pomoć medicine, ali imam povjerenja u snagu vjere, osobito onu koja nas povezuje s Isusom koji je rekao “kako je došao da imamo radost i želi da naša radost bude potpuna”! Nije lako ni s onima koji sebe svjesno izoliraju iz tijeka života. Ovdje mislim na sve one koji su se negdje ukopali u grob svojih navika tako da svijet oko njih više ne postoji.
Misle da žive, a ne žive. Misle da uživaju, a zapravo su u grobu vlastite obmane. Smatram da toj vrsti pripadaju oni koji traže život u zaboravu i ugodi droge. To su živi mrtvaci ili, kako bi Isus rekao, “obijeljeni grobovi”. To je bijeg od života i odgovornosti, onda je to zapravo srljanje u propast, u smrt. Nije nemoguće da i takvi uskrsnu na novi život, ali svi znamo da ne ide lako. Trebaju ono što nemaju: volje da se otrgnu od takva lažna životarenja. Hvala Bogu za medicinu koja u tome može pomoći, za terapijske zajednice koje ih uče hrabrosti života i slobodi življenja. Hvala Bogu za one koji ih vole i koji ih nisu otpisali kao potpune mrtvace. Ima onih koji se jednako tako otuđuju i bježe u neki prividan svijet igre i zaborava. I oni su kao mrtvaci.
Dovoljno ih je vidjeti kako zarobljeno pilje u moderne tvorevine različitih aparata. Mnogo je onih koji sate i sate, možda dane i dane provedu pokraj aparata na kojima ubacujući novac očekuju od svakog pokreta rukom kombinaciju koja bi im donijela neki zgoditak od veće svote nego što su ubacili. Dogodi se i to, ali rijetko, a aparati gutaju novac i dušu. Čovjeka nestaje.
Vrlo često upropaštava ne samo sebe nego i ljude kojima otima svoje svjesno pripadanje u ljubavi i radosti. Takvi su i oni koji sate provode uz računalo i posvećuju se igricama kojima se posve izoliraju od vanjskog svijeta. Takvi su i oni koji na sličan način dopuštaju da im kroz uši ulazi zaglušna glazba koja ih otupi na svaku drugu odgovornost. Moglo bi se nizati mnogo toga.
Takvi i njima slični već su sami sebe pokopali. Oni su prestali živjeti životom odgovorna čovjeka koji je pozvan da širi ljubav i radost. To je sebičan i besmislen bijeg od života. Ja bih rado za njih zapalio svijeću ne bi li progledali, ne bi li uskrsnuli od takva čudna stanja tuposti i zaborava.

fra Zvjezdan Linić
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE