Z. VUKMAN O REBIĆOVU ZBUNJIVANJU JAVNOSTI
REBIĆEV SUD
Poznati stigmatik, ispovjednik i veliki svetac padre Pio iz Pietrelcine trpio je najgore klevete čak i od vlastite subraće. Neki zli jezici izmislili su priču da ga noću u samostanu potajno posjećuju žene. U tu laž povjerovao je i njegov gvardijan pa je na vratima stražario ne bi li zaskočio eventualne posjetiteljice. Tako groteskno i dramatično sumnjao je u čovjeka koji je jedva hodao od bolnih rana na rukama i nogama. Padre Pija je godinama iz samih crkvenih krugova pratila sumnja da je luđak i prevarant, a ugledni dr. Gemelli je uporno tvrdio da se radi o histeričnom čovjeku.
Progon stigmatika
Istodobno, mase ljudi hrlile su k njemu na misu i ispovjed. Bio je čovjek obuzet Kristom, mistik, ali ujedno i jednostavan kapucin, duhovit i ponekad – živčan, u skladu sa svojim južnjačkim talijanskim temperamentom. Mnogi su se obratili i promijenili svoj život nakon ispovjedi kod toga svetog čovjeka koji je imao dar čitanja ljudskih srca. Po njegovoj molitvi i djelovanju, brojni vjernici u svijetu prikupili su priloge od kojih je sagrađena jedna od najmodernijih bolnica u Italiji. Danas je jedan od najomiljenijih suvremenih svetaca u Katoličnoj crkvi.
Uvjeren sam da je padru Piju bilo bolnije trpjeti uvrede i laži od vlastite subraće negoli i samu nezamislivu bol krvarećih Isusovih rana. Trpio je zabrane i izopćenja, prošao je kroz vatru kušnje i nikad nije pokleknuo. Njegova umnožavana patnja donijela je drugima velike Božje milosti. Pa tako i njegovoj zlobnoj i zavidnoj braći. Stigme izazivaju sumnje, otpore i strahove. Onaj koji ih nosi dvostruko je obilježen: izvana, vidljivim i bolnim znakom, iznutra, velikim duševnim trpljenjem, izolacijom, nevjericom, prezirom i porugom. No, jedna mi je stvar kao vjerniku ipak neshvatljiva: gdje nestane, u takvim slučajevima, kolegijalnost nekih svećenika prema svom bratu koji je "obilježen", zašto u njima zamire evanđeoski duh ljubavi i strpljivosti pa se upuštaju u javne osude i progone stigmatika?
Subjektivne prosudbe
Ugledni stručnjak za biblijsku teologiju i hebrejski jezik dr. Adalbert Rebić na portalu Dnevno.hr okarakterizirao je vlč. Zlatka Sudca "kao previše problematičnog i preekscentričnog da bi ga Crkva i službeno prihvatila". Ovakva izjava je teološki zbunjujuća, u eklezijalnom smislu i besmislena, ako je precizno prenesena. Prvi put čujem da bi Crkva trebala "službeno prihvatiti" vlastitog svećenika, tako da nije jasno što je vrsni teolog pod tim mislio. Je li mislio da se Crkva odriče svog svećenika, da se distancira od njega jer je "problematičan"? Što to konkretno znači? U čemu je sadržaj te "problematičnosti" još se nitko nije očitovao. U čemu je Sudčev krimen po dr. Rebiću? U "preekscentričnosti"? Zar su stigme kao činjenica i fenomen sam po sebi puka ekscentričnost? Dr. Rebić tvrdi da "Zlatko Sudac nije toliko jak da bi se mogao suprotstaviti Crkvi". Naziva ga "čovjekom skromne teološke izobrazbe, pučkim propovjednikom, demagogom i psihologom koji zna što treba reći ljudima". Dr. Rebić, zapravo, u svojim subjektivnim prosudbama svo vrijeme pravi oštru distinkciju između Crkve i vlč. Zlatka Sudca. On govori kao da je vlč. Sudac onaj koji se suprotstavlja Crkvi, kao da je on neko strano tijelo, a ne svećenik Crkve Kristove! Vrhunac Rebićeve nekolegijalnosti je poprilično zlobna tvrdnja da je vlč. Sudac "priznao da je imao problema s alkoholom i drogom". Čak da je to i istina, a ne glasina za koju sam vlč. Sudac tvrdi da je lažna, dr. Rebić, kao svećenik, takvo što ne bi imao pravo izjavljivati, pogotovo ne u medijima, bez da ugrozi vlastitu vjerodostojnost i dignitet. Ako je to uvertira za obračun s bratom svećenikom, onda sam ja kao kršćanin time sablažnjen i zgrožen! Takva retorika može samo izazvati zbunjenost i podjele u Crkvi, i hraniti ogovaranje i otrovni jal. Na koncu, ako je već javno ispovjedio navodne tuđe slabosti, onda neka ispovjedi i vlastite!
Čemu omalovažavanje?
Dr. Rebić je kontradiktoran kad, nakon svega, kaže da "vlč. Sudac pomaže onima kojima Crkva ne može ili ne želi pomoći". Ili kad izričito veli: "No, mora se priznati da pronalazi puteve kako pomoći čovjeku". Kako to sada "problematičan" tip, koji ima problema s alkoholom i drogama, pomaže ljudima!? A Crkva ne može, ili neće? Je li to Rebićeva kritika Crkve? Ako vlč. Sudac pomaže oboljelima od PTSP-a i drugim "rubnim" pripadnicima društva, kako kaže dr. Rebić, u čemu je onda problem? Pomaže li im kao katolički svećenik ili kao guru, kako ga Rebić naziva? Na koncu, kakvi su po dr. Rebiću teološki kriteriji ako vlč. Sudac, koji je "čovjek skromne teološke izobrazbe", priprema doktorat u koji je uloženo puno truda i istraživanja? I da je "pučki propovjednik", što ima loše u tomu? Nisu li i sv. Franjo, i sv. Dominik, i mnogi drugi u povijesti Crkve bili pučki propovjednici? Zar, dr. Rebiću, zaista mislite da će Gospodin, kad dođemo pred Njegov sud, provjeravati našu teološku izobrazbu, ili će nas pitati jesmo li i koliko ljubili? Čemu omalovažavanje, ne samo Zlatka Sudca nego i posredno vrijeđanje autorske autonomije i dobrih namjera onih koji surađuju i pišu na ovome portalu?
Dvostruki kriteriji
Dr. Rebić je zaista vrstan stručnjak na svom području, ali mi nije jasno je li mu angažman u širem savjetničkom timu predsjednika RH Ive Josipovića (u Vijeću za socijalnu pravdu) dio svećeničkog i teološkog poslanja, ili je naprosto tu kao njegov apologet? "On je čovjek koji želi saslušati i prihvatiti stavove čak i onih s kojima ne dijeli zajednički svjetonazor i to mu je velika vrlina. Pokazao je, dakle, da je doista predsjednik svih građana Hrvatske, a ne samo onih koji su ga predložili ili izabrali za predsjednika. Pokazao je, osim toga, da radi ponajprije za dobrobit Hrvatske, a ne za stranku koja ga je kandidirala za predsjednika", izjavio je dr. Rebić o predsjedniku Josipoviću. Zaista, lijepo i dirljivo, za razliku od javnih osuda upućenih kolegi svećeniku. Valjda je to zato što gospodin Josipović nije "previše problematičan i preekscentričan" a da ga Crkva ne bi službeno prihvatila, "nije imao problema s drogom i alkoholom", nije skromne izobrazbe, nije pučki propovjednik i demagog, a moguće je i da je toliko jak da bi se mogao suprotstaviti Crkvi. U svakom slučaju, dr. Rebić je našao svoga idola kojega tako oduševljeno slijedi.
"Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? ... Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova". (Mt7,1-5)
"Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? ... Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova". (Mt7,1-5)
Primjedbe