KATOLIČKOJ CRKVI NITKO NE ĆE SUDITI
Vijest o pokretanju osobnog portala Zlatka Sudca je snažno odjeknula diljem hrvatskog medijskog prostora, ali i šire. Nakon „višemjesečne medijske blokade“, Sudac je pronašao „rupu“ u medijskom prostoru te iznad toga najavio i osnivanje katoličke televizije. Poznato je da je Sudac proteklih mjeseci bio u ne baš zavidnim odnosima s vrhom katoličke Crkve u Hrvata, štoviše, jedno je vrijeme bio izoliran, dok je Betanija postajala prošlost, a naknadno mu je dopušteno služenje misa u dijaspori među Hrvatima katolicima. Usputno se pozvalo biskupe Crkve u Hrvata u BiH da više ne udovoljavaju njegovim zahtjevima za održavanjem „Duhovnih obnova“, kao ni željama nekih vjernika koji bi ga rado ugostili i gledali. U današnje je vrijeme svakome omogućeno predstaviti vlastita mišljenja i stajališta javnosti. To je omogućio silni tehnološki napredak, a ništa manje ogromna zainteresiranost ljudi diljem svijeta da putem interneta dođu do brzih, kvalitetnih i korisnih informacija. U ovome je Zlatko Sudac svakako prepoznao svoju priliku koju su podržali ništa „manji“ žitelji ove zemlje od svih nas – neki od osnivatelja Facebook-a. Zlatko Sudac, opasan potporom svete katoličke Crkve, koja ga je udomila, odgojila, školovala i zaredila, čime se isti i dalje žestoko ponosi, održao je mnoge plodonosne duhovne obnove, bio posrednik mnogim čudesnim ozdravljenjima, te osoba kojoj se kako u privatnosti, tako i u javnosti prilazilo s visokim poštovanjem i naklonošću.Sudac, kao rimokatolički svećenik, koji je od svoga zaređenja pa sve do ovoga trenutka podložan rimokatoličkom autoritetu, nauku i sudu, sada donosi odluku samostalno, ali ipak i dalje kao rimokatolički svećenik, koračati putem istine i ljubavi, pri čemu on ovu drugu riječ osobito naglašava. On želi uspjeti gdje je katolička Crkva zakazala, on želi spasiti što katolička Crkva nije uspjela spasiti, on želi ohrabriti one, koje katolička Crkva nije uspjela ohrabriti, ON želi…
Samom odlukom pokretanja portala kao trenutačno najmoćnijeg medijskog instrumenta, bez izričitog dopuštenja i suglasnosti Svete rimokatoličke Crkve (ili možda griješim?), on je učinio u najmanju ruku isti grijeh koji bi se mogao mjeriti s preljubom u braku. Naime, dok mu je to zajedništvo pružalo ljubav, sigurnost, obrazovanje i darovalo mu autoritet kojeg je crpio iz katoličke Crkve, unatoč mnogim teškim trenucima i izazovima, on se je proslavio i „udomaćio“ među vjernicima i poglavarima Crkve u Hrvata i šire. Vremenom su čudesa, koja se mogu pojasniti isključivo djelovanjem Kristove ljubavi i sile preko Njegove katoličke Crkve i Njegovih VJERNIH katoličkih pastira, postala čudesa „čudesnog“ Zlatka Sudca. Kada su vjernici u Zlatku sudcu počeli gledati „izvor spasenja“, tada su počela kolebanja samoga Sudca. Postavljaju se pitanja:
Je li Zlatko Sudac čudotvorac sam od sebe? Ne, on to nije, niti on to tvrdi. Je li Zlatko Sudac bio posrednik pri ozdravljenju mnogih vjernika i obraćenju prijašnjih "nevjernika"? Da, bio je posrednik Kristove ljubavi i sile, kao svećenik rimokatoličke Crkve. Ima li Zlatko Sudac autoritet i moć djelovati samostalno i čudesno na isti način, kao što je to činio i "nastoji" činiti u krilu rimokatoličke Crkve? Ne, on nema tu moć, a ako ipak ima moć djelovati čudesno, mimo autoriteta katoličke Crkve, prema kojoj to može činiti isključivo kao posrednik sile Gospodina Isusa Krista, koji je Glava naše Crkve, onda ta sila, prema katoličkom verovanju, ne dolazi od Boga.
Zlatko Sudac se u za Crkvu u Hrvata veoma nezahvalno vrijeme odlučio na samostalnu medijsku aktivnost, proizišlu iz vlastitih, još nepoznatih ambicija. Biti izoliran od Crkve, a naviještati ljubav i spasenje putem vlastitog portala onima koji poštuju ili bi trebali poštivati autoritet i sud Crkve – ili je licemjerno, ili graniči sa slučajem kojeg treba povjeriti ozbiljnim i kompetentnim katoličkim iscjeliteljima, priznatim od Crkve u Hrvata i Svete Stolice.
Radnik na radnom mjestu, koji svomu nadređenom konstantno i sve energičnije želi dokazati kako nije u pravu, te u tomu ustraje, prije ili kasnije će ostati ili bez svog nadređenog ili ovaj drugi bez njega, bilo vlastitom ili voljom i odlukom nadređenog. Željeti se služiti i dičiti plodovima i bogatstvima tvrtke za koju radimo, a nijekati njezina načela i odredbe, dovoljno je besmisleno, bilo s ljudske ili profesionalne strane, a kamoli biti sin, brat, učenik, posrednik i desna ruka Kristova u NJEGOVOJ Crkvi, koja nas nastoji voditi u vječno spasenje, boreći se protiv svih zala svijeta koja dolaze iz svih postojećih dimenzija, a raditi protiv nje – zapravo, raditi protiv NJEGA!
Šteta što Zlatko Sudac ni u jednom trenutku nije pokrenuo polemiku, čak ni kada je imao više medijske pozornosti od samog vrha Crkve, o problemima, izazovima i eventualnim „stranputicama“ Crkve. Dok su napadi na Crkvu, kojoj i sam Zlatko Sudac pripada, stizali sa svih strana, on je bio tihi i povučeni primjer lojalnosti, kako katoličkoj Crkvi, tako i hrvatskom narodu – prije svega, hrvatskim braniteljima – za koje priprema poseban projekt, ne ističući da su ti isti branitelji svoje bitke dobili upravo uz potporu katoličke Crkve, one Crkve koja svoj narod već stoljećima vodi kroz raznovrsne društvene napade i druge bitke, nekada kroz oštre, nekada kroz zanemarive oštrice, ali nikada bez uspjeha. Ide on i korak dalje, te na svome portalu donosi rubriku „dijaspora“, koja bi trebala omekšati i privući srca Hrvata katolika koji žive izvan matice. Od napuštenih i bolesnih, do branitelja i dijaspore, preko nesigurnih i ionako od Crkve otuđenih, a koristeći se imenom Rimokatolički svećenik, čini se, a ne mora nužno biti baš tako, on pokušava doprijeti do najiscrpljenijih , ali istovremeno i do najplemenitijih duša, te ih pred sebe kao spasitelja hrvatskoga naroda postaviti kao obožavatelje ili sljedbenike. Ovo drugo bi bilo puno opasnije za iste. Možda je sve ovo promašeno, ali bi bilo žalosno kada bi se nekada ispostavilo kao istinito, a u ovome trenutku zanemareno.
Svakako se trebaju poštivati njegove riječi koje govore o jedinstvu Hrvata, o braniteljima i pobjedi u Domovinskom ratu, o ljubavi prema svome rodu. No, ni u najtežim okolnostima Hrvatica i Hrvat ne smiju zaboraviti da je naša današnja Hrvatska izgrađena isključivo na temeljima i uz potporu upravo one tisućljetne borbe, koju je vodila Crkva u Hrvata, ljubavlju i riječju, kada nije postojala niti jedna hrvatska institucija ili ministarstvo, kada se za riječ „Hrvat“ odlazilo na robiju, kada je katolik bio jednak „bedaku“, kada je „biti opredijeljen“ bio grijeh protiv svih onih kojima je vlast nad Hrvatima bila od vitalnog narodnog interesa – tada je Crkva u Hrvata, kojoj pripada i Zlatko Sudac, vodila bitku za svoj hrvatski narod, i dobila ju je, a dobit će istu i opet.
Razumljivo je za jednog čovjeka i uglednog propovjednika, da ono što u sebi nosi želi podijeliti sa svojim stadom. Nije jasno, zašto se vlč. Sudac, kao ugledni svećenik katoličke Crkve odlučio na ovaj korak upravo sada, kada Crkva ionako svakodnevno prima udarce sa svih strana, često iz opravdanih, a najčešće iz neopravdanih razloga. On, kao „osobito nadaren“ svećenik bi to trebao prepoznati. No, budući je pokretanje njegovog portala planirano već prije više od godinu dana uz najstručnije i najpoznatije gigante internetskog svijeta, teško je razlučiti gdje je uzrok – o posljedicama ne mogu, jer ne znam namjere uzročnika.Ali, kakve god te namjere bile – hrvatski katolički narod može mirno spavati, ukoliko vjerno štuje nauk i sud Svete rimokatoličke Crkve.
Jer, nitko ne može sebi nauditi više nego kada zgriješi protiv onoga za što je prethodno bio spreman i život dati. (J.K)
Komu to Sudac želi suditi? Nadajmo se nikomu. Ako bi ovo, kako neki nedobronamjerni mediji tvrde, trebala biti neka vrsta "osvete", bilo bi to od početka osuđeno na propast. Taj brod koji tisućljećima plovi, Sveta Rimokatolička Crkva, kojoj je poslanje Sama Ljubav, kroz sva carstva i nedaće, kroz ratove i napade, kroz zavjere i one koji bi u njoj željeli vidjeti zavjeru, a nju samu na koljenima, dugoročno, a što je najvažnije, niti osjetiti ne će bilo kakve udare ili zlonamjerne ambicije bilo kojeg pripadnika svoga stada, ako uistinu postoje, a kamoli biti protiv svoga vlastitoga sina Zlatka Sudca. Ta, on se kao svećenik ne razlikuje niti od jednog našeg župnika, niti po poslanju, niti po moći, niti po ovlastima - on je rimokatolički svećenik, svećenik Kristov, kao i svi naši dragi pastiri. Sve ostalo je za priznati i uvažiti onda, kada mjerodavne crkvene vlasti donesu svoj sud o tome. Kada bih se našao pred pitanjem, slijediti Crkvu ili Sudca, nedvojbeno bih i s ljubavlju poljubio sliku Svetoga Oca. No, pri tome ne bi izostalo ono isto poštovanje prema Sudcu, kao i prema svakomu drugom katoličkom svećeniku, unatoč svim njihovim slabostima koje su ista rana Crkvi, kao i jedan bez od crkvenih vlasti dopušteni katolički portal (A, tko zna je li bez dopuštenja?). Ako je sve ovo što pišem uzalud, ako nisam dostatno informiran, onda se u ime svih mogućih zabluda unaprijed ispričavam. Ove teme nose veliku snagu u sebi - mnogo je onih koji od braće i sestara pokušavaju načiniti strance. Nikada se u povijesti nisu mogli do kraja dokučiti potezi i od Duha Svetoga nadahnuti (možda baš zbog toga) koraci katoličke Crkve, ali su i u najtežim vremenima za katoličku Crkvu živjeli i naši preci - vjerojatno je i tada bilo senzacija - no, ono što danas imamo, jest naša Rimokatolička Crkva, koja je postojala i prije, a i nakon tih predaka i njihovih senzacija. Postojat će s velikom sigurnošću i nakon nas, s različitim karizmaticima ili bez njih. Sve ima svoj smisao, ali samo Crkva ima odgovor i život vječni u sebi, od Krista darovanog, kojeg svakodnevno nudi svojoj djeci.
Što se tiče videopriloga uvaženog g. Pavune: njemu je kao katoliku dobro poznato da uvijek može napustiti Crkvu, ako se ne slaže s njezinim naukom i stajalištima, bez da ga itko "izbacuje". Katolićka Crkva je Majka koja prihvaća i dočekuje sve ljude ovoga svijeta, to je njezino poslanje, kojim upravlja Živi Krist. Crkveni sudovi, koliko se god zvali "sudovi", svoju snagu crpe od Duha Svetoga, a nije poznato da je naša Crkva tražila "excommunicatio" g. Pavune. Inteligencija može biti vrlina, ali nekada i ono suprotno za vlastiti narod.
Ili uz Crkvu, ili bez nje!
Mi smo Hrvati, a Katolička Crkva je naša Majka! Ako to ne prihvate ili odbacuju neki stariji, neka mladima ostane na umu!
Josip Križić
Zagreb, 26. lipnja 2010.
Internetski Portal Raskrižje | IPR | raskrizje.com
Primjedbe