Veliki Bijeli Poglavica iz Washingtona nam
šalje vijest da želi kupiti našu zemlju. Veliki
Bijeli Poglavica nam takodjer šalje svoje riječi
prijateljstva i dobre volje. To je jako ljubazno
od njega, jer njemu naše prijateljstvo nije
potrebno.
Razmislit ćemo o njegovoj ponudi, jer znamo
da ako ne prodamo, možda će bijeli čovjek doći
sa puškama i uzeti nam našu zemlju.
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu
zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne
posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode,
kako vi to možete od nas kupiti?
Mi ćemo donijeti svoju odluku.
Što Poglavica Seattle kaže, u to se Veliki
Poglavica u Washingtonu može pouzdati. Tako
sigurno kao što se naša bijela braća uzdaju u
povratak godišnjih doba. Moje riječi su kao
zvijezde, one nikada ne zalaze.
Svaki dio ove zemlje je mom narodu svet.
Svaka sjajna borova iglica, svaka pješćana
obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki
kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga
naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose
sjećanje na crvenoga čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi
zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada krenu
u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada
ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona
majka crvenog čovjeka.
Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo
cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao,
svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni
pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi
pripadaju istoj obitelji.
Kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas
da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas.
Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati
mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti
udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti
njegova djeca. Dali je to moguće?
Bog voli vaš narod i napustio je svoju crvenu
djecu. On šalje velike mašine koje pomažu
bijelom čovijeku pri radu i izgradnji velikih
sela. On osnažuje vaš narod iz dana u dan.
Uskoro ćete preplaviti zemlju kao rijeka koja
strmoglavo juri u ponor, nakon iznenadne
kiše. Moj narod je kao presahnula rijeka,
kojoj nema povratka. Mi smo različite rase.
Naša djeca se ne igraju zajedno. Naši starci ne
pričaju iste priče. Bog je vama naklonjen, a mi
smo siročad.
Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite
našu zemlju.
Ali to neće biti tako lako. Jer ova zemlja je
nama sveta.
Ove šume su naša radost. Ne znam, vaš način
je drugačij od našeg.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama
nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako
vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to
sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto
i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča
događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode
glas je oca, moga oca. Rijeke su naša braća,
one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i
hrane našu djecu.
Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti
i učiti vašu djecu da su rijeke naša braća, i
vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu
kakvu biste pružili svakome bratu.
Crveni čovjek se oduvijek povlačio pred
prodiranjem bijelog čovjeka, kao jutarnja
maglica u brdima pred izlaskom jutarnjeg
sunca. Ali pepeo naših očeva nam je svet.
Njihovi grobovi su posvećena zemlja, kao što su
i ova brda, planine, ovaj dio zemlje je nama
svet.
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš
život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i
drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima
od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat
nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće
dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i
ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i
ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja
što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi
se prema majci- zemlji i prema bratu - nebu
kao prema stvarima koje se mogu kupiti,
opljačkati, prodati kao stado ovaca ili sjajan
nakit. Njegova nezasitnost će zemlju prožderati
i ostaviti iza sebe ništa doli pustoš samu.
Ne znam. Naš način je drugačiji od vašeg.
Izgled vaših gradova bode oči crvenog čovjeka.
A možda je to zato jer je crveni čovjek divlji i
ne razumije.
Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog
čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti
otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca
kukaca.
A možda je to zato jer sam divljak i ne
razumijem.
Buka jedino djeluje kao uvreda za naše uši.
I što vrijedi život ako čovjek ne može čuti
usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku
žaba u bari?
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac
više voli blagi zvuk vjetra koji se poigrava
površinom močvare kao i sam miris vjetra
očišćen popodnevnom kišom ili namirisan
borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog
čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah -
životinja, drvo, čovjek.
Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji
diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je
otupio na smrad.
Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se
sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak
dijeli svoj duh sa cjelokupnim životom koji
podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi
dah također će prihvatiti i njegov posljednji
uzdah. I vjetar mora udahnuti svoj životni duh
našoj djeci.
I ako vam prodamo našu zemlju morate
je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i
bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar koji je
zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu
zemlju.
Ako odlučimo prihvatiti vašu ponudu, postavit
ću jedan uvjet. Bijeli čovjek se mora odnositi
prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj
braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki
drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih
bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek
ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam
divljak i ne razumijem kako željezni konj
može biti važniji nego bizon kojeg mi ubijamo
samo za preživljavanje?
Što je čovjek bez životinja? Ako sve
životinje nestanu, čovjek će umrijeti od
velike usamljenosti duha. Što god se desilo
životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku.
Sve stvari su povezane. Što zadesi Majku
Zemlju, uskoro će zadesiti njene sinove.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod
njihovim stopama pepeo naših djedova. Da
bi oni poštovali zemlju, recite vašoj djeci da je
zemlja ispunjena dušama naših predaka.
Učite vašu djecu kao što mi učimo svoju: Da je
zemlja naša Majka.
Što god snađe nju snaći će i sinove Zemlje.
Kada čovjek pljuje na zemlju, pljuje na
samoga sebe. Jer mi znamo: Zemlja ne pripada
čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo.
Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje
obitelj. Sve stvari su povezane.
Što god zadesi zemlju, snaći će i sinove zemlje.
Čovjek ne tka tkivo života; on je samo jedna
nit istoga.
Što god činili tkanju činite sami sebi.
Ne, dan i noć ne mogu živjeti zajedno.
Naši mrtvi dalje žive u slatkim rijekama
zemlje, vraćajući se ponovno sa tihim
povratkom proljeća. I njihova je duša ta koja u
vjetru uzbrkuje površinu jezera.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu
zemlju.
Ali moj narod se pita, što želi bijeli čovjek?
Kako se može kupiti nebo ili toplina zemlje,
ili brzinu antilope? Kako vam mi možemo
prodati te stvari a vi ih kupiti?
Zar možete činiti što vas je volja sa zemljom
samo zato što je crveni čovijek potpisao komad
papira i predao bijelom čovjeku?
Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i
bljeskanje vode, kako vi onda možete to kupiti
od nas?
Dali ćete moći ponovno kupiti bizona, nakon
što je i posljednji ubijen?
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu
zemlju.
Mi znamo da ako vam ne prodamo našu
zemlju da će bijeli čovjek vjerovatno doći i
uzeti nam našu zemlju. Ali mi smo divljaci.
Bijeli čovijek, privremeno u posjedu moći,
vjeruje da je on već Bog- kojemu zemlja
pripada.
Kako može čovjek posjedovati svoju Majku? Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu
zemlju. Dan i noć ne mogu zajedno živjeti- razmotrit
ćemo vašu ponudu da se preselimo u rezervat.
Živjet ćemo postrance, u miru. Nije važno gdje
ćemo provesti svoje zadnje dane.
Naša djeca vidjela su svoje očeve pobjeđene i
ponižene. Naši ratnici bijahu posramljeni. Nakon
poraza, svoje dane provode u izjedanju slatkih
jela i ispijanju jakih napitaka.
Nevažno je gdje ćemo provesti svoje zadnje
dane. Nije ih više mnogo. Nekoliko sati,
nekoliko zima? I niti jedno dijete nekoć
velikih plemena, koja su ovdje živjela, i sada
u malim grupama kroz zemlju lutaju, neće
više preživjeti, da oplakuje grobove nekoć tako
velikog naroda, koji bijaše tako snažan i pun
nade, kao sada vaš. Ali zašto da tugujem nad propašću svojeg
naroda? Narodi se sastoje od ljudi- ničeg više. A
ljudi dolaze i odlaze kao valovi mora.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime
kao prijatelj s prijateljem, ne može izbjeći
zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo.
Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek možda
jednog dana otkriti - Naš Bog je isti Bog.
Vi sada možda mislite da ga posjedujete, kao
što smatrate da imate pravo posjedovati nasu
zemlju, ali nemožete. On je Bog čovjeka- podjednako za crvenog
čovjeka kao i za bijelog. Ova zemlja mu
je dragocjena. Nju povrijediti znaći njega
prezirati.
I bijelici će jednog dana nestati, možda brže
nego neka druga plemena.
Nastavite prljati vaše postelje, i jedne noći
ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj
propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom
Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku
posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i
nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas.
Kada svi bizoni budu zaklani,
Svi divlji konji pripitomljeni,
Tajni kutci šume postanu teški, zbog mirisa
mnogih ljudi,
Pogled zrelih brežuljaka zamrljan brbljajućim
žicama....
Gdje je žbunje? Nestalo je.
Gdje je orao? Nestao je.
I što znači reći zbogom brzom poniju i lovu:
To je kraj življenja i početak borbe za
preživljavanje. Bog vam je dao vlast nad životinjama,
šumama i crvenim covjekom iz nekog razloga.
Ali taj razlog je nama nepoznanica.
Možda bismo mogli shvatiti kada bismo znali
snove bijelog čovjeka, njegova nadanja, koja u
dugim zimskim noćima podastrije svojoj djeci.
Koje vizije u njihove predođbe utiskuje, tako da
za novim jutrom čeznu. Ali mi smo divljaci, snovi bijelog čovjeka su
nam skriveni. I zato što su nam skriveni, poći
ćemo svojim putem. Jer iznad svega poštujemo
pravo svakog čovjeka da živi onako kako on
sam želi. Bez obzira koliko različit od svoje braće bio.
Nije mnogo što nas povezuje.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu
zemlju.
Ako pristanemo, onda samo zato da osiguramo
rezervat koji ste nam obećali. Tamo ćemo
možda provesti svoje zadnje dane na naš naćin.
Kada i posljednji crveni čovjek sa ove zemlje
nestane, i njegovo sjećanje kao sjena oblaka nad
prerijom postane, i tada će duh mojih otaca još
živjeti u ovim obalama i šumama. Jer on voli
ovu zemlju, kao što novorođenće voli otkucaj
svoje majke. Ako vam prodamo našu zemlju, volite je
kao što ju mi volimo. Brinite se kao što se mi
brinemo. Zadržite sjećanje na nju, kakva je
bila u trenutku kada ste je uzeli.
Sa svom svojom snagom, svojim srcem, vašim
duhom, održite je za vašu djecu. I volite jekao
što Bog voli sve nas.
Jer jedno znamo- vaš Bog i naš Bog je jedan te
isti. Ova zemlja mu je sveta.
Čak ni bijeli čovjek ne može izbjeći zajedničku
sudbinu.
Možda smo ipak braća.
Vidjet ćemo. |
Primjedbe