HRB - RAT PRIJE RATA
Bože Vukušić bi nakon mnogih svojih projekata i knjiga koje je sam ili kao suator potpisao, bivao nerijetko napadan kako iz tzv. emigrantskih, tako i iz domovinskih 'zabrinutih' krugova kvazistručnjaka za sve o čemu on piše. Nakon ove knjige, svi ti i takvi, mogu zauvijek zašutjeti jer ih je Vukušić razotkrio argumentirajući i dokumentirajući svaku svoju tvrdnju.
Mnogima od nas stalo je do istine, ma kakva ona bila. A da do ISTINE ne bismo tako lako došli, trudili su se razni 'čuvari', svjedoci 'iz prve ruke', manipulatori i, na koncu, kako smo i slutili, obični mali pijuni u rukama svjetskih obavještajnih službi. To je na više mjesta u ovoj knjizi dokazao sam autor knjige, dotičući se neistina prije svega o samoj akciji 'Planinska lisica' 72. na Raduši, ali i o ulozi pojedinaca u interpretiranju događaja vezanih za Bleiburg i za nacionalne i moralne stupove iz naše bliske povijesti: Brunu Bušića, pokojnog vlč. Vilima Cecelju, dr. Krunoslava Draganovića itd.
Bože je, usudio bih se kazati, napravio životno djelo. Samo onaj tko zna kako je još uvijek teško doći do izvornih dokumenata iz jugokomunističkog vremena o ovako osjetljivim temama, znat će cijeniti Božinu mukotrpnu potragu za istinom. Tisuće citiranih knjiga, studija, elaborata, zapisnika, audio i video zapisa su pregledno nabrojeni u fusnotama, nakon svakog poglavlja, i na koncu u literaturi. Kazalo imena nam pomaže čitati upravo ono što nas zanima, a autor nije zaboravio ni tumač kratica po kojima pamtimo komunističko društvo.
Mnoge svoje tvrdnje Bože je dodatno osnažio razgovorom sa svjedocima događaja i vremena. Do nekih će možda doći i dobiti njihovu izjavu u nekom novom proširenom izdanju knjige, kad se i oni sami uvjere da je cilj i svrha ove knjige istinito prikazati događaje i sudionike akcije Feniks u kontekstu vremena i prostora.
Iako još ne postoji opće suglasje o značenju i značaju same akcije, mogli bismo se složiti s Jurom Vujićem, piscem pogovora knjizi, koji kaže: "Gledano s povijesne distance, može se reći da je Akcija Fenix 72... ipak postigla primarni učinak 'psihološkog' gerilskog ratovanja, a to jest ostvarivanje 'promidžbeno-psihološkoga' cilja: da hrvatska revolucionarna opcija postoji, i da Jugoslavija kao i cijeli svijet moraju računati na takav 'revolucionarni čimbenik', kao na daljnjeg aktera i subjekt u određivanju razvoja regionalnih i međunarodnih odnosa na području Jugoslavije".
Ovom knjigom su zasigurno zauvijek odbačene jalove i neargumentirane rasprave i tvrdnje o tomu da je Akciju od početka nadzirala i usmjeravala UDBA, KOS i tko zna tko još. Vukušić je njihovim dokumentima dokazao da su bivše jugo-obavještajne hobotnice bile skupi aparat beskrupuloznih ubojica, ali nikako moćna, profesionalna služba na koju je nemoguće udariti. Ako je 19 mladića uspjelo unijeti toliko zbrke i zabune među tada 'treću vojnu silu' u Europi, kako su se znali hvaliti jugo-oficiri, što bi im tek mogao učiniti organizirani otpor naroda. Zato je Akcija Fenix bil rat prije rata, pobuna mladih hrvatskih domoljuba, spremnih na žrtvu, kako bi uvjerili narod da nije sam, da ima nade i da će jednog dana taj teror morati pasti pred naletom hrvatskog domoljublja. To se, hvala Bogu i dogodilo, dvadesetak godina nakon akcije Feniks, a sudbina je htjela da je jedini preživjeli iz akcije Feniks, Ludvig Pavlović, dočekao i Domovinski rat i uspostavu slobodne i neovisne hrvatske države. Nažalost, pod još nejasnim okolnostima, ubijen je na putu između Posušja i Tomislavgrada, ali su njegovo ime i žrtva postali inspiracija tisućama mladih domoljuba. Kao i Ludvig, i drugi mladići su bili svjesni svoje misije. Upravo kako je govorio Adolf Andrić u kampu u Austriji, prije polaska u akciju: "Naš je narod porobljen i naša je dužnost pokušati. Ako uspijemo i ako ne uspijemo, nagrada će nam biti što će naša imena zlatnim slovima upisana u knjigu hrvatske povijesti". (str. 175.)
Autor letka USTAJ, HRVATSKI NARODE!, Vlatko Miletić proročki je napisao:
"Uvijek i samo u Tvoje ime, Domovino, radimo i nastupamo, i samo jer Tebe volimo, nanose nam nepravde, vrše se nad nama zločini, ali za Tvoju dobrobit, draga Hrvatska, spremni smo trpjeti sve.
Ali, mi ćemo se uvijek iznova dizati. To je naš odgovor na poziv naroda koji od nas traži da poduzmemo borbu. Puni ponosa, mi obećajemo narodu, da ćemo stajati čvrsto, u prvim redovima, i zahtijevati naše, pa neka i sama smrt dođe.
Hrvati neće stati prije cilja. Ako jedna zvijezda padne, druge će je slijediti; ako se jedna glava zakotrlja, druge će se dizati. Mi nećemo ustuknuti. Ići ćemo odlučno naprijed, neka osjetimo i gorčinu, ako već treba. Pogazit ćemo svaku vatru, svaku nevolju pretrpjeti, kako bismo mogli pošteno živjeti, ili umrijeti. Ali, u preziru i potlačenosti umrijeti, potučen i ponižen - takvog duha Hrvati ne poznaju". (str. 277)
Nadama se da će jedan od učinaka ove knjige biti novo buđenje hrvatske mladosti svjesne da Hrvati ne će i ne mogu 'u preziru i u potlačenosti' umirati.
Čestitam autoru Boži Vukšiću na ovako kvalitetnoj knjizi iz moderne hrvatske povijesti.
Mnogima od nas stalo je do istine, ma kakva ona bila. A da do ISTINE ne bismo tako lako došli, trudili su se razni 'čuvari', svjedoci 'iz prve ruke', manipulatori i, na koncu, kako smo i slutili, obični mali pijuni u rukama svjetskih obavještajnih službi. To je na više mjesta u ovoj knjizi dokazao sam autor knjige, dotičući se neistina prije svega o samoj akciji 'Planinska lisica' 72. na Raduši, ali i o ulozi pojedinaca u interpretiranju događaja vezanih za Bleiburg i za nacionalne i moralne stupove iz naše bliske povijesti: Brunu Bušića, pokojnog vlč. Vilima Cecelju, dr. Krunoslava Draganovića itd.
Bože je, usudio bih se kazati, napravio životno djelo. Samo onaj tko zna kako je još uvijek teško doći do izvornih dokumenata iz jugokomunističkog vremena o ovako osjetljivim temama, znat će cijeniti Božinu mukotrpnu potragu za istinom. Tisuće citiranih knjiga, studija, elaborata, zapisnika, audio i video zapisa su pregledno nabrojeni u fusnotama, nakon svakog poglavlja, i na koncu u literaturi. Kazalo imena nam pomaže čitati upravo ono što nas zanima, a autor nije zaboravio ni tumač kratica po kojima pamtimo komunističko društvo.
Mnoge svoje tvrdnje Bože je dodatno osnažio razgovorom sa svjedocima događaja i vremena. Do nekih će možda doći i dobiti njihovu izjavu u nekom novom proširenom izdanju knjige, kad se i oni sami uvjere da je cilj i svrha ove knjige istinito prikazati događaje i sudionike akcije Feniks u kontekstu vremena i prostora.
Iako još ne postoji opće suglasje o značenju i značaju same akcije, mogli bismo se složiti s Jurom Vujićem, piscem pogovora knjizi, koji kaže: "Gledano s povijesne distance, može se reći da je Akcija Fenix 72... ipak postigla primarni učinak 'psihološkog' gerilskog ratovanja, a to jest ostvarivanje 'promidžbeno-psihološkoga' cilja: da hrvatska revolucionarna opcija postoji, i da Jugoslavija kao i cijeli svijet moraju računati na takav 'revolucionarni čimbenik', kao na daljnjeg aktera i subjekt u određivanju razvoja regionalnih i međunarodnih odnosa na području Jugoslavije".
Ovom knjigom su zasigurno zauvijek odbačene jalove i neargumentirane rasprave i tvrdnje o tomu da je Akciju od početka nadzirala i usmjeravala UDBA, KOS i tko zna tko još. Vukušić je njihovim dokumentima dokazao da su bivše jugo-obavještajne hobotnice bile skupi aparat beskrupuloznih ubojica, ali nikako moćna, profesionalna služba na koju je nemoguće udariti. Ako je 19 mladića uspjelo unijeti toliko zbrke i zabune među tada 'treću vojnu silu' u Europi, kako su se znali hvaliti jugo-oficiri, što bi im tek mogao učiniti organizirani otpor naroda. Zato je Akcija Fenix bil rat prije rata, pobuna mladih hrvatskih domoljuba, spremnih na žrtvu, kako bi uvjerili narod da nije sam, da ima nade i da će jednog dana taj teror morati pasti pred naletom hrvatskog domoljublja. To se, hvala Bogu i dogodilo, dvadesetak godina nakon akcije Feniks, a sudbina je htjela da je jedini preživjeli iz akcije Feniks, Ludvig Pavlović, dočekao i Domovinski rat i uspostavu slobodne i neovisne hrvatske države. Nažalost, pod još nejasnim okolnostima, ubijen je na putu između Posušja i Tomislavgrada, ali su njegovo ime i žrtva postali inspiracija tisućama mladih domoljuba. Kao i Ludvig, i drugi mladići su bili svjesni svoje misije. Upravo kako je govorio Adolf Andrić u kampu u Austriji, prije polaska u akciju: "Naš je narod porobljen i naša je dužnost pokušati. Ako uspijemo i ako ne uspijemo, nagrada će nam biti što će naša imena zlatnim slovima upisana u knjigu hrvatske povijesti". (str. 175.)
Autor letka USTAJ, HRVATSKI NARODE!, Vlatko Miletić proročki je napisao:
"Uvijek i samo u Tvoje ime, Domovino, radimo i nastupamo, i samo jer Tebe volimo, nanose nam nepravde, vrše se nad nama zločini, ali za Tvoju dobrobit, draga Hrvatska, spremni smo trpjeti sve.
Ali, mi ćemo se uvijek iznova dizati. To je naš odgovor na poziv naroda koji od nas traži da poduzmemo borbu. Puni ponosa, mi obećajemo narodu, da ćemo stajati čvrsto, u prvim redovima, i zahtijevati naše, pa neka i sama smrt dođe.
Hrvati neće stati prije cilja. Ako jedna zvijezda padne, druge će je slijediti; ako se jedna glava zakotrlja, druge će se dizati. Mi nećemo ustuknuti. Ići ćemo odlučno naprijed, neka osjetimo i gorčinu, ako već treba. Pogazit ćemo svaku vatru, svaku nevolju pretrpjeti, kako bismo mogli pošteno živjeti, ili umrijeti. Ali, u preziru i potlačenosti umrijeti, potučen i ponižen - takvog duha Hrvati ne poznaju". (str. 277)
Nadama se da će jedan od učinaka ove knjige biti novo buđenje hrvatske mladosti svjesne da Hrvati ne će i ne mogu 'u preziru i u potlačenosti' umirati.
Čestitam autoru Boži Vukšiću na ovako kvalitetnoj knjizi iz moderne hrvatske povijesti.
Primjedbe