Kritički osvrt na roman "Rođaci" Mate Krajina
ROĐACI - Kompozicijski moderan, a stilom pravi stari roman!
U petak 16. travnja na Kaptolu 27 u Zagrebu održana je promocija romana Rođaci Mate krajina. Pred prepunom dvoranom prijatelja i uzvanika, među kojima su prednjačili zagrebački Rožani, o knjizi je posebno nadahnuto govorio dr. sc. Vladimir Lončarević. Donosimo ulomak iz njegova govora:
Mogu i moram odmah reći: Rođaci su vješto napisan roman! Prvijenac Mate Krajine zapravo je kratka saga o obitelji Rastović, koju povijesne nevolje dijele u tri konfesionalno i nacionalno podijeljene loze i čija se sudbina međusobno isprepliće u prvoj polovici 19. stoljeća.
Glavni je lik, mladi Šimun Rastović, kroz kojega pisac vodi fabulu, i čija sudbina komprimirano zrcali sudbinu, strepnje i nade katoličkoga i hrvatskoga življa u Bosni i Hercegovini. Usputno se s Ismetom Rastovićem, no, rekao bih još više s Osmanom Kreševljakovićem, plemenitim likom, razvija i tamna i svijetla strana priče o muslimanskom življu, koje će zbog političkih okolnosti pomalo gubiti svoj hrvatski nacionalni predznak. Ujedno je Marko Rastović simbol pravoslavne loze Rastovića, nastale nakon bijega katolika s istočne strane Neretve. Njihovi životni putevi susreću se i razilaze tijekom romana da bi se znakovito spleli u sudbini sve trojice Rastovića, utamničenika i tamničara u Hadži-begovu zatvoru.
Priča prelama nekoliko motivskih slojeva: zavičajni, nacionalni, vjerski, crkveni i hereditarno-autobiografski. (...) Semantički slojevi romana također su kao i motivski višestruki. To su zapravo hermeneutski ključevi njegova čitanja, a ja ih nalazim pet: povijesni, politički, antropološki, filozofski i teološki semantički sloj. (...)
Pisac se služi trima gnoseološkim, spoznajnim sredstvima jezične razvedbe. Naime, cijeli je roman satkan od ćutilne percepcije stvarnosti te snova i sjećanja, koji se međusobno prožimaju. Autor kompozicijski vrlo sigurno vodi roman, gotovo da nema distorzija u fabulaciji, suvišnih mjesta i sl. Važno je primjetiti da roman fabularno nije zatvoren, jer posljednja rečenica o Šimunovu putu u Hercegovinu, s kojega se neće vratiti, pruža piscu mogućnost da nastavi započetu sagu o Rastovićima u sljedećem romanu.
Naracija, dijalozi i monolozi vješto su balansirani i dozirani. Piščev stil je epski, široko pripovjedalački, u skladu s epskim karakterom priče (ta roman i jest ep u prozi). Vrlo inteligentno pisac je čvrsti fabularni sklop protkao lirskim dionicama, suptilnom i plemenitom erotikom poglavito u ljubavnim prizorima, pastoralno-meditativnim dionicama (npr. kroz Šimunov tekst „Noć u Hercegovini“, služeći se pri tom sjećanjima, snovima i pismima protagonista. Neke su dionice stilski sjajne: sam početak romana, sa sjećanjima starog Šimuna Rastovića na stari zavičaj u Istočnoj Hercegovini, don Tadijin potresni monolog vjere i ljubavi u pećinskoj crkvi, zatim njegovo poučavanje maloga Šimuna, koje se pretvara u proročki govor, te posebno Šimunovo sjećanje na običaje slavljenja Božića itd. Simbolika je kroz cijelo djelo spretna i nenametljiva, kreativna i umjetnička(...)
Unatoč tome što je roman Rođaci često duboko tragičan, poglavito u sekvencama mučenja i smrti, roman sjetan, pun nostalgije za zavičajem koji je od mnogih napušten, makar i nije zaboravljen, to je roman i ljudskoga, vjerničkoga, zavičajnoga i nacionalnog ponosa i želje za životom, kojemu neprestance treba tražiti ljepotu i smisao.
Jednako tako, premda pisac nije lišen sumnji, propitivanja, strepnji, u svom temeljnom značenju to je roman pomirenja i povjerenja, roman zacjeljenja narodnih i crkvenih rana – naposljetku roman pobjede dobra nad zlom, koja se međutim ne postiže bez čvrste vjere i spremnosti da se za nju i očuvanje života podnesu i najveće žrtve.
U dvije riječi to je roman kršćanskoga humanizma. Nasuprot misli da je za opstanak naroda nužno zemaljsko Carstvo, pisac postulira tezu da je život siguran samo kada ga stvaraju vjera i ljubav. Rekao bih, prije svega ljubav. A kršćanski humanizam nije ništa drugo do čin ljubavi, prije svega ljubavi prema Bogu stvoritelju i ljubavi prema čovjeku, koja može, kada želi, konstruktivno nadvladati naše podjele, nesreće i razlike.
Tu je i uspješna oda bračnoj ljubavi, koja je posvećena biti nositeljica života, te sjajan opis ljubavi svećenika prema svom narodu, koja, kada se nadahnjuje Kristom, sudjeluje u najplemenitijoj zadaći koju je Bog sam sebi zadao – spašavanju ljudi. Tu su dva posebno izvrsno stvorena lika: don Tadija i fra Stipan.
U romanu je snažno izražena i ljubav prema zavičaju, s posebnom toplinom za svoju zavičajnu grudu, riječ, obitelj, grobove... A tu se živo nižu zvuci, vidici, slike, riječi i molitve drage Hercegovine! Iskazana je ljubav prema svom narodu, za koji vjeruje da mu je Bog dao nalog da plemeni život i svijet, da čuva zemlju i dijeli kruh svagdanji s potrebnim ma koje vjere i nacije bio. Razumjeti i živjeti tu ljubav ključ je razumijevanja ove priče.
Mate Krajina iskazao se kao samosvojan pisac i, ne zaboravimo da se radi o prvijencu, kao zreo pisac. U našem vremenu, kada je moda pisati romane u dvadesetima, Mate Krajina napisao je jedan kompozicijom moderan, a stilom pravi stari roman, onako kako dobri romani treba da se pišu.
Dr. sc. Vladimir Lončarević
Primjedbe