Nino Raspudić: Dijeljenje podijeljenog i krnji agresori

Dan prije prvog Josipovićeva posjeta BiH mediji su izvijestili o znakovitu gafu. Institut za javne financije RH izdao je brošuru “Osobni identifikacijski broj i strane osobe”, s naslovnicom koju krase zastave europskih zemalja, među kojima se trebala nalaziti i zastava BiH.
No umjesto važeće zastave, na brošuru je stavljena ona s plavim grbom i ljiljanima kojom su se do 1998. godine koristili isključivo Bošnjaci, i to kao ratnim simbolom Armije BiH.
O čemu svjedoči ovaj naizgled nevažan događaj? Prvo, da za hrvatske državne institucije rade ljudi koji ne znaju kako izgleda zastava susjedne zemlje. Drugo, da u maglovitu prostoru svog neznanja spontano poistovjećuju bošnjačku ratnu zastavu sa zastavom BiH, kao što se prečesto s BiH poistovjećivao teritorij pod kontrolom krnjeg ratnog predsjedništva, kojim je Alija Izetbegović, nelegalno produžujući svoj mandat predsjedajućeg, definitivno srušio ustavno-pravni poredak zemlje.
Poslije referenduma o neovisnosti, koji je većina Srba bojkotirala, i početka rata u proljeće 1992., zemlja se faktički raspada na tri paradržave, što je indirektno potvrđeno i Daytonskim sporazumom, koji funkcionira kao ustav BiH, a kojim su sve tri zaraćene vojske priznate kao legitimne sastavnice novih Oružanih snaga BiH.
Kad se govori o odgovornosti vanjskih čimbenika za podjelu BiH, ne smije se smetnuti s uma da su na prvim demokratskim izborima održanim potkraj 1990 premoćno pobijedile nacionalne stranke, koje su se održale na vlasti do danas. U praksi su i nadnacionalne, građanske stranke, što svjesno što nesvjesno, bile u službi nacionalizma većinskog naroda, do 1992. srpskog, a poslije bošnjačkog. Premda su SDA, SDS i HDZ do rata bili u koaliciji, bilo je jasno da su njihovi politički koncepti nepomirljivi i da nužno vode do sukoba i podjele. Na ovotjednu Josipovićevu kritiku politika koje su devedesetih “bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela” srpski političari iz BiH odgovaraju kako je njihova domovina bila Jugoslavija i kako oni nisu bili za podjele, već su se drugi htjeli odcijepiti od njihove zemlje i preglasali ih na referendumu.
Kako onda dijeliti nešto što je podijeljeno? Hrvatska na početku te 1992., s agresorskom vojskom na ulazu u Osijek, Karlovac, Zadar i Dubrovnik, nije imala velikog izbora. Poticala je Hrvate iz BiH da iziđu na referendum i glasaju za neovisnost bez dodatnih jamstava o budućem uređenju BiH, prva je priznala njenu neovisnost, zbrinula stotine tisuća izbjeglica i bila tranzitna zemlja za oružje, ali i mudžahedine, koji će već nekoliko mjeseci poslije ratovati protiv Hrvata.
O podijeljenosti BiH, zemlje u kojoj se svaki izraz žaljenja i sućuti sa žrtvama uvijek dijelom interpretira kao krnji i neiskren, svjedoči i to što Josipovića nije primio premijer BiH Nikola Špirić, koji je hrvatskom predsjedniku zamjerio što neće posjetiti i neko srpsko stratište. Špirić govori o “krnjem državnom posjetu” te dodaje da je tu “riječ o stranačkom posjetu SDP-a SDP-u”.
Prema bošnjačkoj i dijelu hrvatske javnosti, RH je u jednom trenutku bila agresor u BiH, a u drugom, kada je na temelju sporazuma Tuđman – Izetbegović sudjelovala u zajedničkim borbama protiv srpske vojske, nije. Budući da je Republika Srpska priznati entitet današnje BiH, a vojska RS-a dio njenih oružanih snaga, dosljedno bi slijedilo da je RH i 1995. vršila agresiju na BiH, ali i s druge strane i da je BiH godinama vršila agresiju na RH, jer je njezina današnja vojna sastavnica, vojska RS-a, napadala RH i razarala njene gradove.
Stoga bi, ako se Josipović ispričao BiH, dakle i Božidaru Vučureviću, koji je također dio BiH, bilo posve legitimno zahtijevati od predsjedajućega Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića da posjeti Slavonski Brod, Županju ili Dubrovnik i ispriča se za agresiju svoje zemlje na te gradove. Jednako bi legitimno bilo nadati se da će dobar Josipovićev primjer slijediti međunarodna zajednica i ispričati se za politiku podjele BiH koju je provodila od Vance-Owenova plana pa nadalje. Imajući na umu sve licemjerje politike svjetskih velesila, ne bi bilo čudno ni da se za nekoliko desetljeća ispričavaju zbog vođenja pogrešne politike nasilna održavanja cjelovite BiH.
 (Nino Raspudić/vecernji)
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade