DNEVNIK ŽENE RATNIKA: Priča o hrvatskoj gardistkinji Mladenki Marušić (II.dio)

Od utorka do nedjelje, objavljivat ćemo ekskluzivno svaki dan jedan nastavak ratnih sjećanja hrvatske gardistkinje Mladenke Marušić, koja je u Domovinskom ratu sudjelovala od prvih dana te proživjela sve strahote koje nosi rat, ali je na terenu upoznala i svog sadašnjeg muža, također dragovoljca Domovinskog rata. O razlozima njenog pristupanja Hrvatskoj gardi, Mladenka kaže: "Imala sam 19 godina i tada po prvi put ponosno izašla na jedne demokratske izbore, diveći se iskreno najzaslužnijem čovjeku za stvaranje hrvatske države, Dr.Franji Tuđmanu. Kad je rat započeo, nisam previše razmišljala o odlasku u gardu, jer nositi uniformu Hrvatske vojske u tim vremenima je bila najveća moguća čast". Pročitajte Mladenkinu potresnu priču:


Nije se to dešavalo često, ali baš toga dana me zapovjednik nije htio voditi u isturene položaje. Predosjećao je malo žešću bitku, pa ako triba poginuti - htio je da se "gine muški". A ja sam ostala plačući, jer je i moj Nikola išao s njim. Bilo mi je teško i molila sam čitavo vrijeme krunicu . Navečer kad su se vratili živi, nastala je velika fešta. Nikad neću zaboraviti taj trenutak kad sam ga ugledala: Nikola drži mitraljez (garonja), u ustima cigara, a u drugoj ruci kutija i redenici. Potrčala sam prema njemu sva luda od sreće. On ispljune cigaretu, snažno me zagrli i poljubi, a ja sam znala da je to sigurno moj čovjek. Znala sam, doduše to i prije, ali taj je trenutak nekako zapečatio moju životnu sudbinu, jer sam po prvi put u životu osjetila iskrenu i pravu ljubav.

Sutra ujutro, taman u svitanje, četnici su počeli neumorno "tući po nama", a ja hitno morala na WC. Muškima je kod tih stvari bilo puno lakše, jer, kao prvo nisu morali to obavljati svakih sat vremena, a mi žene smo u tim trenutcima uvijek odlazile malo dalje od tabora. I tako ja na brzinu obavim to, ne sluteći zlo, kad začujem odjednom zvuk granate, "maljutke", po prvi put u životu u neposrednoj blizini. Ne znam kako bih vam opisala taj zvuk, nešto slično i u toj mjeri zastrašujuće nisam nikad dotada čula; fijukalo je i paralo zrak, pa prštalo, a ja sam odmah počela trčati, da bi zatim instiktivno bacila pored nekog kamena, pokrivajući glavu rukama.

Kad je "serija" granata prestala parati zrak iznad moje glave, ustala sam i što sam brže mogla potrčala natrag u bazu. Bilo je to zastrašujuće iskustvo, jer sam prvi put opasnosti u oči gledala sama. Inače sam uvijek u tim opasnim situacijama bila u društvu nekoliko gardista, pa čak su se i straže uvijek davale udvoje. Srećom, sve je prošlo u redu, a po povratku u tabor sjetila sam se prijatelja Ante, koji je par dana prije toga ugazio "na paštetu". Njegove stravične jauke i zapomaganja prvi smo začuli ja i bolničar Leo ( bio je Albanac) te smo odmah potrčali do ranjenog Ante, koji je imao snažno krvarenje iz desnog stopala. Sjećam se kako su mi se tresle ruke, kad sam pilicom prerezala ampulu s morfijem, dok je Šiptar pružao prvu pomoć ranjeniku. Noga je Anti srećom bila spašena, izgubio je "samo" prst.


Sjećam se da sam pratila Antu i tješila ga, dok su ga dečki nosili na nosilima prema obližnjem selu, do kojega je bilo oko sat i po hoda, a jedino tu su mogla doći bolnička kola, pošto je teren na kojem smo mi boravili bio u potpunosti nepristupačan. Stavili smo i infuziju, a izmjenjivalo se 8 ili 9 dečkiju, kako se ne bi previše umorili, i kako bi se što prije stiglo do sela, jer smo se bojali da Ante ne iskrvari. Nikad neću zaboraviti njegov smisao za humor, čak i u tim nesretnim i dramatičnim trenutcima: "Dobro je, rekao je lagano se čak i nasmješivši, ovo je bila ona lagana, "pileća pašteta"."

A te vražje paštete su bile iznimno opasne, pa smo se uvijek morali paziti u kršu i po neprohodnom terenu, pokušavajući stajati točno na ono mjesto, gdje je prije tebe ugazila noga tvog suborca, a bilo je tu i svakojakih poteznih mina, pa čak i nekih što su se na prvi pogled činile kao obična grana na putu, a kad makneš tu granu - više te nema. Uvijek si morao paziti i biti budan.

Bilo je i predugih dana i noći, kad nas četnici jednostavno nisu puštali u miru. Granate su padale oko nas poput kiše, ponekad i nekoliko sati bez prestanka, pa se čak ni smjene na straži u tim danima nisu mogle redovno mijenjati. Jednog od takvih dana, moj je Nikola, zajedno s prijateljem Josipom Brčićem bio na položaju. Čuli smo da su oboje upali u veliku opasnost, jer su "naletili" na tenk T84, koji je prašio po njima. Zvali smo ih non-stop poljskim telefonom, ali zaludu, nije im bilo ni traga ni glasa. Netko je čak rekao da su "vjerovatno gotovi", što je mene odmah "bacilo" u plač i histeriju. Morali su me držati i smirivati me, jer sam po svaku cijenu htjela ići za njima u polje. Jedva su me zadržali; ostalo mi je samo da čekam i da se molim dragom Bogu.

I kad su ih neki već prežalili, jer se već bilo dobro smrklo, evo ti njh dvojice živih i zdravih. Svi su bili presretni što ih opet vide, a ja naravno najsretnija od svih. Teško je bilo živjeti u vječitom strahu za život voljene osobe, teško je vjerujem onima koji nisu osjetili sve strahote rata, uopće i zamisliti jednu takvu životnu situaciju. Uglavnom, još jednom se srećom sve dobro završilo, pa smo tu večer svi skupa čak i malo zapjevali. Ja sam pekla krumpire na tavi na kominu, što je Nikola posebno volio.

Josip Brčić je tada rekao: "E ako će te oženit, to će bit samo radi ovih tvojih krumpira!" Gledala sam Nikolu dok jede i u tom momentu, iako sva prašnjava, neispavana i izmučena - bila sam najsretnija žena na svijetu...


Drugi dio ove zanimljive priče, koju je Mladenka Marušić ispričala ekskluzivno za HRsvijet čitajte sutra...

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade