DNEVNIK ŽENE RATNIKA: Priča o hrvatskoj gardistkinji Mladenki Marušić (I.dio)
Od danas do nedjelje, objavljivaćemo ekskluzivno svaki dan jedan nastavak ratnih sjećanja hrvatske gardistkinje Mladenke Marušić, koja je u Domovinskom ratu sudjelovala od prvih dana te proživjela sve strahote koje nosi rat, ali je na terenu upoznala i svog sadašnjeg muža, također dragovoljca Domovinskog rata. O razlozima njenog pristupanja Hrvatskoj gardi, Mladenka kaže: "Imala sam 19 godina i tada po prvi put ponosno izašla na jedne demokratske izbore, diveći se iskreno najzaslužnijem čovjeku za stvaranje hrvatske države, Dr.Franji Tuđmanu. Kad je rat započeo, nisam previše razmišljala o odlasku u gardu, jer nositi uniformu Hrvatske vojske u tim vremenima je bila najveća moguća čast". Pročitajte Mladenkinu potresnu priču:
1991 je godina, zadnji dan u mjesecu studenom. Dan je to koji nikada neću zaboraviti, jer sam tada postala pripadnicom Hrvatske garde. Sjećam se radosti i zanosa s kojim sam išla prema zgradi komande, nitko sretniji od mene u tom trenutku. "Dobar dan, zovem se Mladenka", rekoh sramežljivo, vjerujući da su žene u gardi prava rijetkost, ali onda sam čula informaciju da se taj dan prijavilo još čak devet žene. "Super, pomislila sam, neću biti sama, a sretna okolnost je bila što se ubrzo prijavila i moja najbolja prijateljica Meri.
Popunila sam neke formulare i onda, zajedno s ostalim curama otišla po uniforme i naoružanje. Inače, sve se to zbivalo u Omišu i oko njega. Što se tiče društva u vojarni, bilo je super. Cure ko cure, odmah smo se zbližile i i mi bi odmah na teren "tuć četnike." Dobile smo taj dan uniforme i kalašnjikov i odvelo nas ubrzo u brdo na vježbu pucanja, gdje smo se već pokazale kao jako dobre, čak su nam neki zapovjednici govorili da smo u prosjeku bile boje i od muškaraca taj dan.
Nakon kratke obuke, došla je i mogućnost odlaska na teren, koju su neke gardistkinje u početku odbijale, a ja sam naravno jedva čekala. Noć prije prvog odlaska na teren prenoćili smo u Dućama kod Omiša, a mi cure nismo oka sklopile. Cijelu noć smo se zafrkavale i ludovale, gotovo ne shvaćajući da od sutra idemo u pravi rat. U ranu zoru sve je bilo spremno za prvi teren, a odredište je bilo mjesto Pribude, iza Muća, nedaleko od planine Svilaje.
Bio je početak mjeseca prosinca, a hladnoća u planini je "grizla za uši" .Neki su nas muškarci u čudu gledali, a neki su odmah pomislili na svakakve stvari, ali zapovjednici nisu dozvoljavali zezanje i zadirkivanje. Zapovjednici u komandi su nam bili Bruno Vukić ,Brzović Kačunko itd.. Dobile smo motorolu i nakon kratke obuke počeli držati stražu svaka dva sata, što smo shvatile "smrtno ozbiljno".
Na teren smo ponijeli cigareta ,kolačića i raznoraznih alkoholnih i bezalkoholnih napitaka, što smo gotovo sve podjelili momcima, koji su nas prihvatili fenomenalno. Slijedećih mjeseci živjela sam uhodanim ritmom "kuća-teren", svakih par dana. Sjećam se čudnovatih pogleda drugih žena, kada smo u slobodnim danima ponosno prošetali Omišem u uniformi. Osjećale smo se kao glavne zvijezde i nitko nam nije bio ravan.
Na terenu smo radile sve što i momci, a uz to smo znale nešto i skuhati te smo prale suđe i radile te klasične "ženske poslove". Uvjeti života na terenu bili su sve samo ne normalni; nije bilo ni vode niti struje, a hranili smo se većinom konzervama, salamom i sirem, dok su kuhani obroci bili prava rijetkost. Nitko se međutim nije previše bunio, jer smo znali da sudjelujemo u stvaranju nečeg velikog, pa je međusobno poštivanje i zajedništvo bilo na prvom mjestu.
Ipak, nama ženama je bilo u tim uvjetima nešto teže nego muškarcima, a najviše radi loših higijenskih uvjeta. Prvih dana je bilo i malo srama, jer neugodan tjelesni miris nije baš uobičajen za mlade djevojke, ali kasnije smo se navikle. Ionako je sve smrdilo i nakon nekog vremena nijedna od cura više nije držala previše do higijene i kozmetike. Prilagođavale smo se muškarcima, ne želeći se po ničemu izdvajati od ostalih vojnika. Uostalom, probajte se nekoliko puta dobro izvaljati po blatu i vidjećete da će vam poslije čistoća predstavljati najmanji problem.
Od prvih dana u vojsci, "bacila sam oko" na jednog mladića te pokušavali biti što više u njegovoj blizini, međutim, uvijek smo se nekako mimoilazili. Saznala sam da se zove Niko te sam se radi njega prijavila u 9. bojnu "Rafael Vitez Boban", bojnu kojoj je Niko pripadao. U svom tom ratnom metežu i ludilu nemate baš previše vremena za klasičnu romantiku i razvoj veze, ali srećom je kod nas to bila obostrana ljubav "na prvi pogled". Moj dragi Niko, moja vječita ljubav, s kojom živim i dan-danas i imamo prekrasnu djecu.
Nismo imali previše vremena za nas, a u društvu drugih ponašali smo se diskretno, uz poneki poljubac i nježno držanje za ruku, kad sam se osjećala kao na "sedmom nebu". Nismo bili niti u istoj spavaoni, jer sam spavala naravno sa curama. To ne bi bilo baš praktično u onim vremenima biti jedina žena u spavaonici sa dvadeset muškaraca.
Mi cure smo imali tada veliku sreću da nas je zapovjednik Marko Skejo uvijek branio i podržavao, čak se sjećam da mi je nekoliko puta dao svoj pištolj, kako ne bi morala "tegliti" pušku. I tako, u tom neprestanom ritmu "kuća-teren" prolazio je mjesec za mjesecom. A onda smo napustili Omiš i otišli prema Umljanovićima. Tu sam stvarno osjetila što znači pravi rat. Svaki dan smo pucali i na nas je pucano. Nitko se nije previše plašio, jer smo bili svjesni da direktno branimo prilaz Splitu, a ta činjenica je bila jača od bilo kakvog straha. Uostalom, čovjek na sve u životu brzo navikne.
Pošto smo patili od "kroničnog nedostatka municije", znali smo se ujutro bezveze raspucati, kako bi četnici pomislili da imamo municije na bacanje. Ja sam najviše voljela pucati iz minobacača od 60 milimetara. Staviš granatu u cijev i začudiš se koliko je lako nešto razoriti. Izviđači ti samo dojave koordinate, drugim riječima hoćeš li ispaliti malo više lijevo ili desno - i onda gađaš. Najviše smo gađali Baljke, gdje je bilo uporište četnika. Ispališ dvije do tri mine, skupiš minobacač i bježiš što brže kako te en bi otkrio tenk T84. Ja sam to izvodila toliko spretno i brzo, da sam od momaka dobila nadimak ZVRK, a ponekad kad bi imala natkapu i šljem, gotovo se nikako nije moglo raspoznati da sam žensko...
Drugi dio ove zanimljive priče, koju je Mladenka Marušić ispričala ekskluzivno za HRsvijet čitajte sutra...
PRIREDIO: Romano Sole
Primjedbe