SLOVO NAD JAMOM 'GOLUBINKA'

Fra Nikola Mate Roščić - Tišnjanska Dubrava, 16. svibnja 2009. u 18 sati

Dragi i poštovani prijatelji! Dragi vjernici!
Srdačno vas pozdravljam na ovom pedlju naše kršne zemlje, nad ovom otvorenom jamom strave i užasa, nad ovim grotlom zlosti i uništenja. Onima među vama koji ovdje oplakuju svoje najmilije izričem iskrenu sućut i sve vas pozivam da ovu svetu misu, koja se po prvi put služi na ovom mjestu, svesrdno prikažemo Gospodinu Bogu za sve bezimene žrtve ovdje u jamu bačene.

Danas se održava i godišnje sjećanja na Bleiburškom polju, sjećanje na najveću tragediju Hrvata u povijesti, a mi nad ovom jamom u kršu Tišnjanske Dubrave molitvom i sjećanjem obilježavamo spomen na preko 250 žrtava iz ovog dijela šibenskog kraja, koji su kao žrtve komunističkog terora zločinački bačeni u ovu jamu, zvanu "Golubinka". Pozivam vas da svi zajedno promislimo tko su ove, još uvijek dobrim dijelom, bezimene žrtve, tko su njihovi mučitelji i izvršitelji tako stravične i grozomorne kazne, kakve su to bile njihove krivde, kakvi pravni postupci, kakve egzekucije, u koje vrijeme i na kojem mjestu! Izričem iskrenu zahvalu udruzi "Hrvatski domobran" koja je nesebičnim trudom prošle godine postavila ovaj križ nad jamom, a ove godine omogućila da se po prvi put služi sveta misa.

Kao građanin znam da je ovo dan izborne šutnje, ali isto tako znam da je nad ovim stravičnim stratištem desetljećima trajala oktroirana grješna "grobna šutnja" koju svjesno i odgovorno kršim, odajući počast i molitvu za ove žrtve. Političari danas šute, dobro je da ponekad moraju zašutjeti, ali mrtve kosti progovaraju. One i danas ovdje progovaraju jače, glasnije i istinitije nego li svi predizborni skupovi. Ovdje progovaraju mrtve kosti znanih i bezimenih stradalnika. Stojim ovdje i služim ovu svetu misu kao katolički svećenik, kao Hrvat, kao humanist i kao rođeni građanin Europe. To je moja iskaznica i odrednica za sve ono što želim reći i izreći, za što želim moliti.

Na dan "izborne šutnje", predstavnici raznih stranaka koje se borbeno jagme za glasače na izborima, danas moraju šutjeti. No, mogli su doći ovdje da u iskrenoj, humanoj i kršćanskoj šutnji iskažu svoju građansku, vjersku, političku počast ovim bezimenim žrtvama. No, nema ih! Žrtve nisu njihova briga, jer bi se pred ovom jamom, kao i pred bezbroj drugih jama diljem Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, morali postidjeti, jer za njih nisu ništa učinili, kao da ih ne poznaju, ne priznaju, štoviše oni još uvijek djelomice niječu njihovo postojanje. Oni su i ovim žrtvama nametnuli strogu povijesnu šutnju, odbacili ih u zaborav, prekrili ih oktroiranim brisanjem spomena – damnatio memoriae. To je sramota i grjehota, bijeda, kukavičluk, dostojan svake osude i prjezira!

A ovdje su u stravičnu kršku jamu bezdanku bačene žrtve zločinačkog komunističkog poretka, zločinačke OZNE i UDBE, koje su djelovale po predlošku staljinističkih tajnih službi ČKA i NKVD koje su provodile zloglasne "čistke". Svjedoci smo da još uvijek boljševici, tvorci i nosioci njihove revolucije, sakrivaju svoja nedjela iza parola o antifašizmu. Međutim, istina je drukčija! Nažalost, poklonici, suradnici i članovi komunističkog bratstva i jedinstva, brojni suradnici OZNE i UDBE, prerušeni u tobožnje demokrate i zagovornike integracije u Europu, opet nam i u ovim izborima obećavaju bolje sutra, ljepšu budućnost, slavopoje o bratstvu i jedinstvu, glasno poju "Po šumama i gorama", nose petokraku na titovki sa tri roga što se bori protiv Boga i crvenu maramu kad hodočaste u Kumrovec, a upravo ovih dana nose Titovu štafetu od Umaga do Beograda.

Cijelo razdoblje komunističkog režima govorilo se i pisalo da se paralelno s II. svj. ratom provodila i revolucija, a zna se koja: komunistička, boljševička, staljinistička, titoistička. Zašto se to sada prešućuje, glasno govoreći samo o antifašizmu? Uostalom, ako ćemo pravo i istinito, onda treba znati da je rimski papa Pio XI svojim enciklikom protiv talijanskog fašizma "Non abbiamo bisogno", od 29.VI. 1931. i protiv nacizma, enciklikom "Mit brennender Sorge", od 14. III. 1937., bio veliki i pravi antifašist na svjetskoj razini. A to je u Hrvatskoj bio naš blaženi Alojzije Stepinac, osvjedočeni idejni protivnik fašizma, nacizma i komunizma, što je posvjedočio u svojim brojnim propovijedima, prije rata, za vrijeme rata i kao uznik poslije rata.

Svatko pošten trebao bi istinoljubivo priznati da je upravo Stepinac bio prvi i najglasniji hrvatski antifašist! Štoviše, smijemo tvrditi da je naš hrvatski puk bio protiv fašizma, protiv otuđenja dijela naše domovine koja je tada pala pod krunu talijanskog kralja od Savoje, pod vlast talijanskog fašističkog terora. Stoga je ustao i borio se protiv toga. To su bili oni prvi i istinski partizani iz naših dalmatinskih područja, domoljubi i branitelji suvereniteta i integriteta Hrvatske, kojima odajemo počast kao pravim domoljubima. A što ćemo reći danas o onima koji otuđiše naše banke, hotele, kuće, zemljišta, tvornice, telekomunikacije, i mnogo toga još? Nekoć pokleknuće pred fašizmom, a danas pokorno savijanje pred surovim kapitalizmom!

Ovdje se želim prizvati na "Rezoluciju europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu" koja je 2. travnja 2009. godine prihvaćena u Europskom parlamentu. U našoj je hrvatskoj javnosti ostala prešućena. A to je, ustvari, nastavak i daljnje pojašnjenje "Rezolucije parlamentarne skupštine Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude totalitarnih komunističkih režima" od 26. siječnja 2006. godine (usp.: Hrvatsko slovo, 15. svibnja 2009., str. 14). Hrvatski je sabor, doduše, također, 30. lipnja 2006., donio "Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka 1945. do 1990. godine", ali se o tom šuti i ništa ne postupa kao da se i nije donijela.

U toj se najnovijoj Rezoluciji između ostaloga kaže:
- "da kriva tumačenja povijesti mogu postati žarištima isključivih politika i time poticati na mržnju i rasizam";
- "da sjećanje na tragičnu europsku prošlost mora ostati među živima; kako bi se mogla odavati počast njezinim žrtvama, osuditi počinitelje i postaviti temelje za pomirenje, temeljeno na istini i spomenu";
- "da su milijuni žrtava bili deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni u totalitarnim i autoritarnim režimima tijekom XX. stoljeća u Europi";
- "da Europa ne će biti ujedinjena dok ne bude mogla osnovati zajednički pregled svoje povijesti, priznajući pritom nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko naslijeđe, uz iznošenje poštenih i temeljitih rasprava o zločinima tih režima u proteklome stoljeću";

- Ta rezolucija "naglašava važnost čuvanja sjećanja na prošlost među živima, jer ne može biti pomirenja bez istine i pamćenja, te potvrđuje jedinstveno stajalište protiv svih totalitarnih vladavina, bez obzira na njihovo ideološko podrijetlo".
- Ona "poziva na proglašenje dana 23.kolovoza – Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji bi trebao biti obilježavan dostojanstveno i nepristrano".
- Konačno, iza toga stoji uvjerenje "da je krajnji cilj otkrivanje i ocjenjivanje zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove".
(Pročitajte u Glasu Koncila, od 17. svibnja 2009., str. 8-9. intervju: dr. Zlatko Begonja, povjesničar u Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru, pod naslovom "Argumentirana povijesna istina potrebna je za pomirenje".)

Dragi prijatelji!
U ovu jamu nisu bačeni fašisti, nego Hrvati, katolici i anti-boljševici. Da su ove, još uvijek dobrim dijelom bezimene žrtve, bili fašisti i odnarođeni ljudi, ja zacijelo ne bih danas služio ovu misu i bio ovdje sa svima vama. Ali jesam ovdje jer su ove žrtve moji sunarodnjaci i moji istovjernici. Stoga je ovo opravdani krik i vapaj za dostojnim pijetetom prema ovim žrtvama, ovo je svjesni i odgovorni krik i vapaj protiv hrvatske političke šutnje, štoviše protiv laži i neistine koja po drugi put baca i zatire ove žrtve u jame bezdanke, golubinke, rovove i mračne podzemne hodnike, opravdavajući teror, progone i pogubljenja što ih je počinila ideologija bezboštva i prevrata, ideologija zlomisli i zlodjela, zločinačka ideologija boljševikâ, komunistâ, titoistâ. Tko i danas zagovara tu ideologiju, pa ma tko on bio, mora znati da je pred sudom istinske povijesti i pred sudom Boga živoga, zločesti fašist, nacist i komunist! To sam htio reći, i rekao sam, pri punoj svijesti i u punoj odgovornosti kao čovjek, humanist i katolički svećenik.

A moja završna riječ i molitva glasi:
"O Bože pravde, istine, pretvori ove grobove, u mirisne bijele cvjetove za žrtven prinos mira i slobode na oltaru naše Domovine!"
Amen! Amen!
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE