21 veljače, 2009

DARKO JUKA O SRAMOTNOJ PRESUDI MAKI RADIĆIU I OSTALIMA

HRVATSKI BILJEG »UDRUŽENJA U ZLOČINAČKI POTHVAT« PDF Ispis E-mail
Subota, 21 Veljača 2009

Mostar, 21. veljače 2009. (Darko Juka) – U ime Sudskoga vijeća Suda BiH, sudac kojemu nitko nije objavio ime, osudio je Marka Maku Radića, Dragana Šunjića, Damira Brekala i Mirka Vračevića na ukupno 80 godina zatvora, osudivši tako cjelokupan hrvatski nacionalni korpus na zločinački predznak, osudivši tako oružanu silu Herceg-Bosne, Hrvatsko vijeće obrane, na biljeg »udruženi zločinački pothvat«, a sve uz šutnju hrvatskih političara, Crkve, intelektualnoga mnijenja, čak i velikoga dijela ratnih udruga, i to s obje strane granice.

Zastori su pali, odavna poznati planovi sasma razotkriveni – žrtve prikazati zločincima i zvijerima, a zločince sa snažnim međunarodnim lobijem pretvoriti u janjad, u žrtve nad kojima treba suze liti, čak i ako pripadaš narodu stvarne žrtve.

Dok su članovi Sudskoga vijeća Suda BiH, koje je odbacilo sve dokaze obrane i uzelo u obzir isključivo navode iz optužnice, govorili kako osuđuju Radića, hrvatskoga časnika, na 25 godina zatvora, njegova je supruga Anđelka pala u nesvijest, jer su oduzeli oca njezinoj troje malodobne djece, a ona ama baš ništa učiniti ne može, dok oni koji mogu – ne će.

Aktualni je hrvatski premijer Ivo Sanader 2001. grmio kako »'nema toga naroda koji će se odreći svojih junaka« i kako se »ni hrvatski narod ne će odreći najsjajnijih hrvatskih sinova« pa izručiše generala Antu Gotovinu, a general Mirko Norac trune u zatvoru usred Hrvatske. Svoju djecu ni Dario Kordić ne će gledati 25 godina i nabrajanju nikada kraja. Tako ni mostarska četvorka, kako im zemaljski suci odrediše, ne će pokopati svoje roditelje, ne će vidjeti odrastanje svoje djece, ne će predati kćeri na oltar, ne će upoznati svoje unuke, ne će usnuti u zagrljaju supruge. A puna dva dana hrvatski političari i većina ratnih udruga – šute!

Radića i njegove suborce optužnica tereti za zločine nad »'bosanskim muslimanima«' Bijeloga polja i Vojna, a upravo se Maka Radić na svoje spaljeno ognjište, upravo u Bijelom polju, vratio tek deset godina nakon završetka Domovinskoga rata, otkuda je protjeran, a prijatelji mu i rođaci pobijeni, od strane prvo Srba pa »'hercegovačkih muslimana«', naoružanih, opremljenih i organiziranih od strane Hrvata, u redovima HVO-a, istoga onoga kojega sada sotoniziraju.

U vrjemenu u kojem Haag šalje na ladanje krvožednu Biljanu Plavšić, u danu u kojem taj isti Haag oslobađa srpskoga ratnog zločinca Pavla Strugara, nakon samo četiri godine robije, u danu u kojem Sud BiH oslobađa skupinu muslimana osumnjičenih za krvave ratne zločine nad istrijebljenim Hrvatima Bugojna, četvoricu mostarskih Hrvata doslovce osuđuje na smrt u ćelijama.

Federalni (čitaj muslimanski) agenti SIPE iskočili su iz kombija u lipnju 2006. i pred djecom zaskočili Radića, potom i ostale. Toga su dana stavili lisičine svim Hrvatima, a u petak su sve Hrvate osudili i opečatili biljegom zločinaca, i to oni koje su Hrvati spasili od srpskih koljača.

Razjedinjeno hrvatsko tijelo nema »drobine« progovoriti, nema ni karizmu ni drčnost naprasnoga Dodika koji, uvijek i unatoč svemu, čuva svoju državu (ne entitet). Čuvaju naslonjače i podebljavaju račune, trguju narodnom sudbinom, a za što? Za budućnost u kojoj nas nema!

Sada više srpsko događanje naroda ne zvuči tako loše, sada više zveket oružja nije tako dalek, sada više ratni bubnjevi nisu tihi, jer o tomu pričaju u komentarima na mrežnim stranicama, o tomu pričaju Hrvati puni gnjeva, o tomu pričaju u državi u kojoj više nemaju ni prava ni budućnosti za svoju djecu koja će ili iseliti ili biti asimilirana ili ležati iza rešetaka »suda pravde«. Četvrtoga izlaza nema!

Objavi komentar